Page 54 - STAV broj 282

KURBAN–BAJRAM 2020.

malo i da to ne mogu dati. Vratili smo se u prvu mjenjačnicu i u
njoj dobili ovaj put isto takav odgovor. Onda smo išli u treću, če-
tvrtu, pa i u nekoje banke, ali svuda isti odgovor. Najposlije ode-
mo u američku banku. Tude nam jedan stariji prijatan gospodin
odgovori da ima nešto i da koštaju 56 Din. Pristali smo na cije-
nu. On je donio nešto preko 200 dolara. U taj čas mi je pristupio
jedan mlađi službenik banke i poluglasno ga počeo nagovarati da
nam ih ne daje, jer da će ih toliko platiti i banke, ali ozbiljni gos-
podin je šutio i nije se dao nagovoriti, već mi je dano 150 dolara,
a za ono više je rekao da je potrebno da se nađu u banci. Meni je
držanje tog gospodina imponiralo, pa sam mu se toplo zahvalio.
Na njegovom raspoloženju sam vidio da me je razumio. Naime,
shvatio je da mu se više zahvaljujem na njegovom karakternom
držanju, nego li na samom ustupu dolara koje je mogao dati po
toj cijeni i drugim bankama.
Poslije toga išli smo ja i g. pisar i u druge banke pa i na berzu,
gdje su se nekoji zauzimali da dobijemo dolare ili engleske papir-
nate funte, ali je sve ostalo bezuspješno. Stoga sam se bio odlučio
uzeti od koje banke čekove glaseče na engleske funte. (...)
Ja sam imao povlaštenu novinarsku voznu kartu do Đevđeli-
je, pa sam tako dotle uzeo kartu i bratiću. Stoga smo ostale uzeli
cijele karte, ja do Atene II. klasu, a on do Soluna III...
Tu su preuzeli voz Grci. Kada smo krenuli i prešli grčku gra-
nicu, odmah smo se osjetili u tuđem svijetu. Kolike li promjene!
Naš nam jezik ne pomaže, trebalo se je služiti tuđim stranim je- do naših klupa. Kod izlaza i prelaza su se stvari više izdavale kroz
zikom. Iako nijesmo znali grčki, ipak smo dobro prošli jer sam prozore, nego li iznosile sa sobom.
ja znao turski, a moj bratić nešto francuski, koje su jezike znali Kada smo krenuli iz Aleksandrije, počele su pjevati nekoje
mnogi od onih s kojima smo u dodir dolazili. (...) crnomanjaste, debele i postarije Arapke. Za me je to bilo iznena-
Došao je četvrtak 17. III 1932. godine. Plativši u hotelu pre- đenje, koje je brzo prošlo, kad sam vidio, da to ne pobuđuje nika-
noćišta po osobi po 25 drahmi, ukrcali smo se oko 5 sati poslije kva interesa ni kod mlađih ni kod starijih Arapa u vagonu. Žene
pola dana u turski parobrod “Ankara” i isplovili iz luke, u kojoj proste i na njih se nitko i ne obazire.
je ostalo mnogo što većih, što manjih parobroda. More nije bilo Željeznica je jurila kroz bogatu dolinu Nila. I sve što smo se
mirno. Na me i još na nekoje od našeg društva nije to djelovalo, a više od Iskenderije odmicali, sve smo više i više tonuli u bujno
na druge manje više jest. Na putu prošli smo kraj Krete (Đirita). zelenilo i prirodno bogatstvo plodnoga Misira. Za nas Evropejce
Ja sam na tom velikom otoku nabrojio nekih sedam lanaca brdâ. taj put donosio je svaki čas nešto novo, koje se je, takorekuć i ob-
Po svom dosta pjeskovitom tlu – koliko sam mogao iz daljine za- navljalo, da to bolje promotrimo i zapamtimo. (...)
paziti – držim da on pripada više Africi po svojoj prirodi, nego Prije Vehabijske vlasti slušao sam od prijašnjih hadžija da ni-
li Evropi. Parobrod je putovao cijelu noć uoči petka, te u petak i jesu hadžije ulazile po noći u Medinu. Noćili bi prije nje i sutra-
noć uoči subote, a more je vazda bilo negdje više, a negdje manje dan rano pošli, te bi svi zdravi i sposobni sašli s deva na mjestu s
uzburkano. U subotu oko 7 sati izjutra nazreli smo afričko kopno kojeg se opazi Kubbel-Seadet – visoko zeleno Kubbe na Alejhis-
i približavanje Aleksandriji. Kao društvo na vaporu smo se lijepo selamovu Merkadi-šerifu, i odatle uz salavate, tekjbire i telbije išli
i zabavljali, kako međusobno, tako i s drugim nekim saputnicima. pješe iz počasti prema Grobu najpribranijeg Božijeg milosnika.
Mornari i osoblje parobroda su nas nekako znatiželjno gleda- Mi te sreće nijesmo imali, jer su to Vehabije ukinule, te smo tako
li. Mi smo držali da su oni svi ili bar većina muslimani, ali prema išli i iza akšama ravno u Medinu. Meni ovo nije bilo pravo, ali je
njima u prvi mah nijesmo onako bratski postupili kako to čine tako moralo biti. Na jednom mjestu pred Medinom gdje je bilo
međusobno muslimani kada se sastanu pa makar bili raznih naci- više kahvi i dućana rasvijetljenih jakim havagazom, zastao je naš
ja, jezika i običaja; jer nijesmo vidjeli na njima islamskih znako- autobus. Nijesmo izlazili. Jedan dućanlija prišao je našem autobu-
va pa smo zato prolazili pokraj njih, a i oni pokraj nas kao pokraj su i ja sam ga upitao arapski kako se zove to mjesto i koliko ima
nepoznatog svijeta. Ali kad je naš prvi ezan odjeknuo parobro- još do Medine, a on mi odgovori: Bi’ru Ali (r. đ.) (Hazreti Alijin
dom i mi prostrli naše sedžade i deke, da klanjamo akšam, dva ili bunar) i za desetak minuta ste u Medini.
tri su od njih doletjeli i klanjali s nama. Iza namaza smo s njima Već sama ta riječ “Bi’ru-Ali“ (r. a.) prenijelo me je u mislima
razgovarali. Jedan je od njih pripadao staležu ilmije. Naše ilahije u veliku i slavnu prošlost prvih islamskih decenija. Hazreti Ali-
i stare turkjije slušali su sa zadovoljstvom, pa i samo teglili ilahi- jin bunar to je djelo humanosti kulture i napretka koje jasno go-
je i turkjije. Jedan je – koliko se sjećam – proučio i ašere lijepim i vori kako su prvi muslimani činili hajrove i shvaćali Alajhissela-
pravilnim kiraetom. Došli su i na jaciju i na sabah. (...) movu uputu “Hajrunnasi men jenfeu-unase”. Najbolji je čovjek
U Misiru možeš unijeti sa sobom u željeznicu koliko hoćeš koji ljudima koristi.
stvari. Koliko smo mi kao daleki putnici unijeli svojih stvari sa To je bunar, a ne kakav ukočeni nijemi spomenik, na kome se
sobom, čini mi se, da je svaki naš saputnik, Egipćanin, unio po više odrazuje umjetnikova vještina i umjetnost nego li veličina
dvaput toliko u isti vagon. Kako tamo u III klasi neima rafa ni či- onog koga takav spomenik prikazuje. To je djelo kojim se danju
viluka, sve su te stvari ležale ispod klupa, između klupa i po pro- i noću koristi narod neprestano preko trinaest vjekova. Ono izri-
lazu kroz vagon tako da se je i kondukter mučio pri pregledanju jekom potsjeća kroz cijelo to vrijeme na veličinu i velikodušnost
karti. Policajac, koji je nas pratio i nosio naše pasoše, nije se od jednog od najvjernijih drugova Božijeg poslanika. Njegova zeta, u
nas odmicao; držao se je ozbiljno i nastojao da se drugi putnici ne boju neustrašivog najslavnijeg viteza i junaka toga doba, s koga se
umiješaju među nas, ali nije uspio. Baš je na mojoj klupi do mene veli: La feta illa Ali, la sejfe illa Zulfikar. Neima viteza nad Alija,
sjedio jedan Arap, prema meni dva i četvrti na svojim stvarima, a neima mača boljeg od Zulfikara, a istodobno velikog islamskog

54 30/7/2020 STAV