Page 58 - STAV broj 282

KURBAN–BAJRAM 2020.

(Baburrahmeti), na lijevoj Babu Džibrile (Đebrailova vrata) i Vrata
za žene (Babunnisai) i na sjevernoj strani Babul-Medžidi (Medži-
dova vrata). Osim ovih kapija, ima još vrata Ebu Bekrova, Omero-
va, Osmanova, Sultan Abdul-Aziza (turskog) i kralja Abdul-Aziza
Saudi (arapskog). U prošlosti, Pejgamberova džamija nekoliko je
puta proširivana i dograđivana, te adaptirana. Te radove izvodili
su: Halife Omer i Osman, Velid iz dinastije Omejevića, Mehdija
iz dinastije Abasovića, Zahir Barbaros, Ešref Berispaj, Zahir Ber-
kuk, Kajitbaj, te turski sultani Selim H. Sulejman, Abdul-Aziz,
Abdul-Medžid, Abdul-Hamid II (uveo električno svjetlo) i kralj
Abdul Aziz i sin mu Saud.

Fejzullah ef. Hadžibajrić (1969) n

HADŽIJA U SNU

I NA JAVI

Bismillahir-rahmanir-rahim
“I oglasi ljudima hadždž, dolazit će ti pješke i na kamilama iznure-
nim; dolazit će iz mjesta dalekih!”
(Kur’an, El-Hadždž, 27)

Gori moja svijest, gori moje pero, ja sam hadžija!
Kada se krene na hadždž, put pod nogama tvrdne, staješ čvr- Ali sve se, hajrom hajirli, dobro okončalo.
sto objema nogama na zemlju, ali duša sve više mekša i suze na- Boraveći u Mekki i Medini, prvi put u svom životu nisam žu-
viru na oči. Prije osam stoljeća Šejhul-l-Ekber (Ibn Arebi) reče: dio da se vratim kući, niti sam pomišljao na dan povratka.
namaz je išaret vida, post je išaret okusa, zekjat je išaret dodira, a A kada sam se vratio s hadždža i nakon duga i naporna puta
hadždž je išaret sluha, te ti ja, Nedžad lbrišimović – duhandžija, prepoznao svoju postelju, sačekao noć, legao da spavam, prvo i
nanijetim da odem na hadždž, tako obavim peti islamski šart, a i jedino što sam sanjao bio je – hadždž. I drugu noć sam legao da
da vidim šta ću čut’. spavam i opet usnio hadždž. I treću. I tako sedam noći zaredom.
Allahovom milošću darovanjem kralja Fahda bin-Abdul-Aziza Legnem da spavam, sanjam hadždž, opet dođe noć i vrijeme za
nas pet stotina Bošnjaka drugoga dana mjeseca Zu-l-hidždže 1416. počinak i ponovo sanjam hadždž. San ko san, niti ga mogu dozva-
godine hidžretske uđemo u avion i odemo u Saudijsku Arabiju. ti, niti ga mogu, kad nastupi, odagnati, ja nad njim nisam gospo-
Do te, 1416. godine hidžretske četrdeset i četiri mjeseca u Bo- dar, ali sedam puta zaredom u mojim snovima se prepliću Kjaba,
sni se bio boj. Iako su lica Bošnjaka bila lijepa u boju, kada je boj Arefat, Muzdelifa, Mina, obrisi Arabije i bijeli mramor Mesdži-
prestao, ja više nisam vidio nijednog čovjeka i mislio sam da mi je du-l-Harama, mehak kao postećija, a da ni jedan jedini put sve-
Allah, dž. š., oduzeo ili vid ili ljude. tost hadždža nije bila ničim nakinuta ili natrunjena. Moja duša
Ali na putu za Mekku ugledam pet stotina Bošnjaka nurli-lica je uistinu bila opečaćena hadždžom i ja sam sedam dana zaredom
i zato što su bili muslimani kao i ja stanem ih gledati s ljubavlju i bio hadžija i u snu i na javi!
radošću sasvim izbliza i bez ikakva snebivanja. Sigurno su na do- Sada tih sedam hadžijskih snova držim u svom pamćenju poput
bitku oni koji su ljudska lica cio život gledali tako. noćne niske crnih bisera, pa ma šta o tome rekao Sigmund Frojd.
Došavši u Mekku, ugledam još zaista mnogo ljudi koji su došli Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Boš-
sa svih strana svijeta da obave hadždž pa mi se tako ispuni dova da njake, nagledati ih se nisam mogao?! Ja jesam u svojim šakama, kao
makar neko vrijeme svuda oko mene budu samo muslimani. Dvije malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izreše-
stvari da kažem odmah, jednu o svom stanju prije nego što sam kre- tana licima mojih Bošnjaka s kojima sam išao na hadždž. Ja sam,
nuo na hadždž i jednu o svom stanju kada sam se vratio s hadždža. zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercego-
Kada sam saznao čas i dan polaska na hadždž (deset sahata vine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža.
dvadesetoga aprila hiljadu devet stotina devedeset i šeste godi- Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!
ne), sav sam pretrnuo, na trenutak sam bio duša bez tijela, a moje Ta to su moji muslimani, ta to su moji Bošnjaci, ta to su moji
biće nijemo je rastvorilo svoje latice poput kakva golema cvijeta u zemljaci! Kako sam to ja do tada gledao ljude? Ta to su najbolji,
spremnosti da izvrši jednu obavezu i primi jednu odliku muslima- ta to su najodabraniji, ti Bosanci, ti Hercegovci, ti ljudi, ti borci,
na – hadždž. Trebalo je od tada to stanje spremnosti za obavljanje ti junaci i očevi šehida iz Gradačca, iz Cazina, iz Bužima, iz Žepe,
hadždža, nakon duga nijeta, održavati pomno pazeći da nešto ne- iz Goražda iz svih krajeva Bosne... znam im damar, znam im riječ,
poželjno ni veličine truna, grješno, tuđe ili strano samome hadž- znam im drhat duše u prsima. Nismo išli u boj, išli smo na hadždž;
džu, ne pane u raskriljenost srca. Obuzela me je jedna vrsta zano- nismo išli u njivu kopat’, išli smo na hadždž; nismo išli na sijelo,
sa i pune spremnosti za sveti put i odlučnost da se i zapretenim išli smo na hadždž; nismo išli na teferič, išli smo na hadždž; sva-
snagama u sebi koje još nisam ni takao ni rabio, svijetla obraza i ko sa svojim nijetom, svako sa svojom mukom, svako sa svojim
uzdignuta čela, ponesem sa svakom poteškoćom i neočekivano- dovama Uzvišenom i Milosnom Allahu dželešanuhu kojem smo
šću na putu za Mekku. se odazivali telbijom: Lebbejke Allahume lebbejk... Odazivam

58 30/7/2020 STAV