Page 56 - STAV broj 282

KURBAN–BAJRAM 2020.

Uoči jevmu-tervije, svi smo obukli ihrame, nijjet učinili hadž Tako jureći, dostizali smo i prestizali sve karavane i druge
i otišli u Haremi-šerif, te obavili tavaf i, – probijajući se između kolone deva, te smo nakon tri sata jašenja po kiši, došli u dolinu
mnogobrojnih automobila, nekako, teškom mukom, s čestim Arefata i otsjeli u jednoj kafani pod šatorom. Put od Mekje do
prekidima, obavili “Sa’j” i vratili se na konak u vekjalu. Arefata pređe se na devi ili pješke kroz pet-šest sati, a mi smo taj
Sutradan na jevmi tervije, 8. dan zulhidžeta ili na dva dana put, jašući na magarcima, prevalili za svega tri sata.
prije Kurban-bajrama, počele su karavane odlaziti na Arefat. Od Da, umalo ne zaboravih. Na Mini smo se još odmarali 20 mi-
ranog jutra, po cijeloj Mekji odjekivali su povici i čula se buka i nuta pod jednim čadorom, popili po čaj i pojeli po jednu vruću
vreva bezbrojnih glasova, pomiješana s grgotanjem i stenjanjem lepinju ispečenu u loncu. Naime, u jednom velikom loncu ili ćupu
desetina hiljada deva, na koje su se tovarili šatori, šatorske motke, pekar je pekao lepinje. Pred loncem bio je raspaljen ugalj, a on je
konopci, suđe, hrana, ćilimi, šugdufi i sve ostalo, što je potrebno mećao raspljeskano tijesto i za par minuta vadio vruću lepinju,
kroz četiri-pet dana boravka na Arefatu, Muzdelifi i Mini za sve kojoj je bila cijena jedan groš. Sav posao radio je rukama. Nije mu
hadžije, delile i njihove momke. trebala pekarska lopata.
Svim glavnim i sporednim ulicama grada prolaze u neprekid- U improviziranoj “kafani” pod čadorom jednog crnca, u bli-
nom nizu bezbrojne karavane, s beskrajnim redovima deva prive- zini ulaza u dolinu Arefat, sjeli smo, popili po čaj, klanjali akšam,
zanih jedna za drugu i natovarenih šatorima, sanducima i šugdu- posjedili oko pola sata i krenuli prema ulazu doline, na kojemu
fima, u kojima sjede ili leže po dvojica hadžija; sa svake strane po se nalaze dva zida, sa svake strane po jedan, koji označuju ulaz i
jedan. Šugdufi (nosiljke) su pleteni od jakog pruća i međusobno granicu doline Arefata.
povezani. S jedne i druge strane, naprijed i nazad su otvoreni, a oz- Idući još od Muzdelife, koja je od Arefata udaljena oko tri
gor se prekriju ćilimom, dekom ili hasurom, radi zaštite od sunca. sata pješačkog hoda, opazili smo na ravnici, u daljini, bezbrojna
Unutra svaki hadžija prostre sebi šta hoće i namjesti se onako svjetla na Arefatu. Premda je bio još dan, svjetla od bezbrojnih
kako mu je udobnije. vatri vidjela su se, jer je bilo tamno obzorje uslijed oblaka i kiše.
Taksa za jednu devu sa šugdufom za dvojicu hadžija do Arefata Kad smo se, po akšamu, primakli dolini, učinilo nam se da je
i natrag iznosi 365 dinara po državnoj tarifi. Ispod točkova mno- pred nama kakav milionski grad, sjajno iluminiran bezbrojnim
gobrojnih automobila i ispod bosih nogu hiljada hadžija – pješa- električnim sijalicama; toliko je svjetla bilo u dolini. To je i razu-
ka, jurili smo između sklopa brda po razasutom pustinjskom pije- mljivo, jer u svakom šatoru gori velika petroplin-lampa s jarkim
sku. Nakon sat i po prošli smo već i Muzdelifu, iza koje je počela svjetlom, a pred šatorima plamsaju vatre.
padati sitna kiša, od koje smo se štitili – suncobranima i dalje se U isto vrijeme, kad smo mi došli pred naše šatore (koje su Šejh
utrkivali. Veselije kavalkade i društva, mislim, nije bilo od nas. Muhamedovi ljudi toga dana rano u jutro tu dopremili, razapeli i
uredili), došlo je i ostalo naše društvo na devama.
Pošto su stvari i pokrivači, deke, sedžade i sve ostalo povađeni
iz šugdufa, smjestili smo se svi pod šatore, prostrijevši svak sebi
na pijesak sedžadu, a ostavivši deku kao pokrivač, zimski kaput
ili što drugo smotavši pod glavu, mjesto jastuka.
Pošto smo se smjestili, popili smo čaj, klanjali jaciju, pušili,
siti se narazgovarali i legli, te zaspali kao poklani, jer smo se toga
dana umorili putujući. Tu noć ugodno smo prespavali svi pod ve-
likim šatorom (nas 32), a naše dvije drugarice – hadžije u drugom,
manjem, skupa sa ženskinjem Šejh Muhamedovim i Ahmedovim.

Hadži Hafiz Muhamed Krpo (1938) n

HADŽIJSKA

DOVA U

MOSTARU

Možda nijedno mjesto u Bosni i Hercegovini, pa ni u ci-
jeloj Jugoslaviji nema takva običaja kao Mostar, da se hadžije
kad pođu da obave hadž, taj sveti Božji farz, tako impozantno
isprate, te kad se vraćaju da se isto tako dočekaju i kući do-
prate. Od davnina je to, i nema pamtenika da zna ili da je čuo
kad nije toga adeta bilo. Osim odrasloga svijeta, tu je i množi-
na sitne mektepske djece, koja upravo i sačinjavaju tu veliku
zanimljivost, pa ću pokušati da ovdje to iskažem.
Otkako su muslimani naselili grad Mostar, vazda je bilo
sibjan-mekteba, pa i dan-danas postoje tri mekteba, koje su
nam veliki dobrotvori još pred 350 i više godina ostavili i za

56 30/7/2020 STAV