Page 68 - STAV broj 386

KULTURA

forme jeste što svaki distih predstavlja cjelovitu misao i tu nije Dano mi nije da znam, jer s ramena
dozvoljeno nikakav anžàmbmān (opkoračenje). Osim toga, Klju- mi skidoše glavu, jedini moj svjetionik.”
čanin je veoma uspješan, iznimno zanimljiv i originalan (onoli-
ko koliko to dopušta strogo ustrojstvo forme) u pisanju ilahija. Doživljavati sebe kao beočug u dugom i trajnom lancu pre-
Njegova Ilahija puna je višeznačnosti, izbrušenih filozofskih i daje i preuzimanja, nuđenja i biranja, taj tip povijesne svijesti,
egzistencijalnih spoznaja, vjere i poziva na sabur. Istim ravnima vjerovatno nije moguć u svakom vremenu i vjerovatno za svoje
kreću se i ostale pjesme koje proističu iz islamske vizure svije- ostvarenje iziskuje čitav niz kulturnih preduvjeta. Oni koji za
ta i odnosa u njemu. Pjesma Derviš počiva na misaonosti koja sebe vjeruju da stoje na samom (novom) početku vjerovatno ne
ne priznaje prevrtanje starih grobnih kamenova, nego insistira ispunjavaju te uvjete; za njih je prošlost manje važna dimenzija
na skidanju mahovine i raznoraznog taloga vremena, s kamena vremena, ali Zilhad Ključanin nije od te vrste. Za njegov opći
odozgo, odozdo, sa strana, da bi se došlo do onih uklesanih u nj poetički i misaoni stav karakteristično je iskustvo o kome di-
jedva čitljivih slova strukturnih naših gena koje crvi ne jedu, pa rektno pjeva u pjesmi Potomak, još jednom od vrednijih svjedo-
ni vrijeme ne umije da svari. čanstava djelovanja povijesne svijesti u Ključaninovom poetič-
kom opusu. Ključanin ovom pjesmom još jednom uspostavlja
“Ne znam zrelije vrijeme od ovog skupljenog osjećanje pripadnosti vrijednostima prethodnika, to je još jedan
u mojoj vlasi. Nekada sam, u bašči, vid odnosa i uzajamnog promatranja prethodnika i potomaka.
za tekijinim zidom, znao satima slušati “Tu sam, naslonjen na rub šume. Odavde,
kako mi niče brada. Trpnju učih tako ako ne sklizne u ponor koji puči tišinom,
da tijelu skraćivah svijet, granak po granak, moj svijet je vršak trepavice, jasena moga.
lice po lik, da sebi zrcalo bude, i psiha.
Za dušu ostavljah zrnast jedan trak, I kula koja raste koliko iza nje mjesec.
odašiljan dječijom rukom. Znadoh: grijeh moj Tamo je iščez’o, za punoga jednoga mjeseca,
preda mnom jest neprekidno. Mišljah: strah naš posljednji herceg, njegov zlatni štap.
i trepet otrgnuće me od grijehova mojih.
Molitve stoga skupne smatrah buketom Njemu, Trpak je pogled. Lisnat je dah: uz pršljen
od najčišćeg glasa što može polučit srce. dišu četkice nevidljivih kuna. Ipak, domaja
I dadoh krin svoj, rad! Sam, u bašči, ovo je moja, grb i štit, pečatni znak. Imela
dok vlas je hitila niz vrat, taban ispred mrava
sklanjah, većeg od sebe, znah. A 1942. je koja me je nekad imala. Tu sam, stoga, davan,
sada ljeto, zlo. Ruka je lomna, od plama o panjić tarem buđ. Kad danica izjednači zelen
lomnija voska. Padne li – a skoro će i to zjenica i mlade šume, rikne rasanjen jelen.
se zgodit – molim prste da štedri budu,
bijeli, prema ručici onoj; da smognu snage Treba uzeti štap, staviti krunu, i poći.”
zapisat:
Griješni Ilhamija Najbitnije u ovoj pjesmi jeste Ključaninovo samorazjaš-
Ilhamija zemlja. njenje, eksplikacija svog poetskog kreda, prikaz svog poetič-
Ilhamija trava. kog iskustva. Pojednostavljeno rečeno, pjesnik, nasuprot neu-
Ilhamija zlatravnik. moljivom radu vremena, njegovom ubrzanju, hoće da prikaže
Legnuvši na tabut, mogućnost sagledavanja tog proticanja. Da bi zadobio uvid u
pomeni svoj mezar, vremenski tok, u pjesmi predstavljen prizorom mjesta s koga
misli na to. promatra negdašnje obitavalište, pjesnik se mora isključiti iz
Bože, prosti toka, izdvojiti, odlučiti se za distancu jer “Odavde,/ ako ne skli-
griješnoga Ilhamije zne u ponor koji puči tišinom,/ moj svijet je vršak trepavice,
dušicu.” jasena moga.” Tok vremena razgrađuje raspored voljenih sli-
ka. Pjesnik je nevidljiv među sjenama, on iznova preživljava
Svi mi dobro znamo da našom smrću neće skončati svi- ono što se već jednom zaista dogodilo, a sada mu prisustvuje,
jet, ali prihvatiti svoje nepostojanje s dostojanstvenim mirom motreći iz prikrajka.
i povjerenjem u ravnotežu zemaljskih i nebeskih ciklusa koja Posmatra Ključanin na isti način i Bosnu. On čita njezine
ne samo da neće biti narušena nego će postati tačnija – to je tragove, uživljava se u njezine simbole, slavi je kao učiteljicu,
duhovno iskustvo uzvišene vrste. To je ona superiornost nad kao odredište i ishodište. Ne daje samo prošlost smjernice za
smrću kojom se odlikuju islamski mudraci i evlije (dobri). I razvoj svoje budućnosti, već isto tako sebe svjesna sadašnjica
opet, to je spokoj moguć samo u duhu koji zna da je svoje uči- određuje lik svoje prošlosti.
nio i da je učinio dobro, duhu koji zna da je ostavio tragove i Takvo jedno polazište i ishodište dovelo je do izbijanja na
ponudio ozbiljno nasljedstvo koje bi jednom neko mogao da površinu, u okvirima Ključaninovog poetičkog koncepta, tzv.
prihvati kao svoje. U duhu se, dakle, kraj obistinio; svako jed- angažiranih pjesama. Poetski tretirajući pitanje bosanskog jezi-
nom ostaje predak, baš kao što je bio nečiji potomak. Sličan ka, nacionalnog pitanja Bošnjaka, pitanja tradicije, kulture, et-
misaoni sklop leži u pozadini Ključaninovog poetičkog zavje- nologije, historije, Ključanin je i nesvjesno došao u poziciju da
ta iz pjesme Pjesma nevinosti: njegove pjesme preduhitre historijsko vrijeme, odnosno da ga
nagovijeste, predosjete. U međuvremenu je izbio rat, dogodilo
“Iz zla ispiljen, dobrote glasnik postah se što se dogodilo, pjesnik se okrenuo proznom radu, napisao
na dugom putu, kroz ovaj život sjena. roman Šehid, koji je ocijenjen kao pravo literarno osvježenje.
Nije mi dano da znam, zaboravih dosta Ovdje moramo naglasiti da roman Šehid, za koji je kritika izre-
toga što mi je ljudski krasilo lik, kla niz pozitivnih sudova u nekoliko svojih bitnih slojeva po-
no, pamtim bljesak oštrice, krst iz zjena, čiva na poetici koju nam je Ključanin prezentirao u knjigama:
talasno čelo onog na kom zjapi: krvnik. Sehara, Mlade pjesme, San urednog čovjeka i Pjesme nevinosti. n

68 29/7/2022 STAV