Page 73 - STAV broj 312
P. 73
poruga, upozorenje ili nešto sasvim dese-
to, zavisi od čitalaca.
STAV: Pisali ste i o Rifatu Burdžoviću.
Gdje je danas Sandžak iz Rifatovih ide-
ja? Da li su možda ubili njega da bi ubi-
li tu ideju?
BURDŽOVIĆ: Tek sam sad vidio koliko
je teško pisati o nekom ko nosi isto prezi-
me kao vi! Oko godinu dana sam iščitavao
knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao
jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao
i o tragičnoj sudbini mog rođaka koji slovi
za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je
dao naš narod u dvadesetom stoljeću. Knji-
ga Rifat nije “burazerska” niti familijarna.
Ono što je značajno, možda i značajnije od
moje poezije, jeste činjenica da su u ovoj
knjizi prvi put objavljena dokumenta – sv-
jedočenje jedinog očevica koji je prisust-
vovao hapšenju i likvidaciji trojice narod-
nih heroja: Vladimira Kneževića Volođe,
Tomaša Žižića i Rifata Burdžovića Trše.
Radi se o Slobodanu Jakovljeviću, koji je
u to zlo vrijeme imao četrnaest godina i
koji je partizansku odmazdu preživio baš
zbog svoje malodobnosti i koji je jedini
preživio osvetu koju je naredio general Ja-
nković. Svoj iskaz dao je relativno neda-
vno, 2007. godine, u Sudu u Srbiji, pred
porotnicima, svjedocima, zapisničarima i
mislim da mu treba vjerovati. Čovjek ko-
jem su zbog Volođe, Trše i Tomaša ubili
oca i petoricu braće imao je toliko ljudske
časti i svijesti da tajnu ne odnese u grob
i samim tim prekrati teorije zavjere koje
su decenijama pratile Tršino stradanje.
Dok sam živio u Bijelom Polju, čuo sam
barem nekih četiri-pet verzija koje nemaju
veze sa stvarnošću. Svi savremenici Rifata
Burdžovića isticali su njegovu harizmu i
popularnost kod običnog naroda. Pitanje
je, da je ostao živ, kako bi izgledala poli-
tička mapa kod nas i da li bi on dozvolio
da se desi ono što se desilo? S obzirom
na to da je bio siroče, ja ne vjerujem da
bi se Tršo priklonio “crvenoj buržoaziji”,
vjerovatno bi ga “pojela revolucija” pa bi
završio na Golom otoku ili kao Slobodan
Penezić Krcun. Ja sam, inače, u uvodu
knjige istakao moto: “umjesto pisma da-
vnašnjem rođaku”, obraćam mu se i oba-
Pisati o zavičaju a ne biti subjektivan i sklon patosu mogli su vještavam ga o nuspojavama revolucije
samo najveći majstori pisane riječi. To je tema koja je mnoge za koju je on položio svoj život. Mislim
da sam se ovom knjigom odužio i bratst-
velike pisce unizila, a ove osrednje jednostavno sahranila. vu i Rifatu, kojeg, eto, proglašavaju najz-
Dobro je imati književno naslijeđe. Bijelo Polje je, bez ikakve načajnijim našim čovjekom koji se rodio
u dvadesetom stoljeću.
skromnosti, iznjedrilo cijelu jednu plejadu pisaca koja je,
siguran sam, najznačajnija u regiji. Ja to, inače, stalno i ističem STAV: Identitet i emigracija, ostaju li ili
nestaju Bošnjaci u njoj?
rečenicom da sam se imao na šta nasloniti. Za mene kažu da BURDŽOVIĆ: Ni Bošnjaci niti neki
sam najtamnijim bojama opisivao svoj zavičaj, ali da se, čak i drugi narodi nisu se uspjeli spasiti od
pošasti izbjeglištva. Prva generacija i
iz tog crnila, dobro vidjela moja povezanost s rodnim krajem. “neke jade”, da se tako izrazim, sve ostalo
STAV 26/2/2021 73
