Page 47 - BROJ 44/GODINA II/SARAJEVO 7.1.2016.

STAJALIŠTA

UOČI PETKA
Drama stvaranja

HRONOLOGIJA JE

SRCA NEUNIŠTIVA

Talenat se imaginacije u teologiji nikad nije cijenio, zbog njega
je, štaviše, i kako je poznato, često letjela glava s ramena.
Neopravdano i potpuno neefikasno, jer nije dovoljno odsjeći
nekome glavu da spriječite maglu što je u njoj bila da se nastani
u drugim nesretnim glavama. Život je samo dim na vjetru
Piše:
Samedin KADIĆ

a početku i kraju kur’anske ružičastom jesenjem akšamu. Toj vodi što prvotne nevinosti. Sve je prije ipak bilo
kosmologije lebdi dim, ma- lebdi ispod Arša potreban je čitav iskon ako ne bolje, onda čistije, i tu su roman-
glina; kada je Uzvišeni Allah da oslika dramu stvaranja. tičari u pravu. Povijest se dunjaluka od-
Nrekao nebesima i zemlji: “Po- I nakon šest dramatičnih dana, izro- vija između dva dima, jednog prozirnog
javite se milom ili silom”, odgovorili su: nio je svijet, blistav kao proljetni dan, čist kao opna na povjetarcu i onog drugog
“Pojavljujemo se drage volje.” Nebesa kao voda u bebinom oku. Planine su već zagušljivog, kojeg je izdisao sam dunja-
su tada još dim bila, kaže Kur’an. A na počele isparavati mirisne duše biljaka, luk iz svojih katranastih pluća. Biti sam
kraju vremena zavit će bugija nebo i pot- rijeke što su tekle uzbuđenim dolinama u magli gustoj kao tijesto – to je naša naj-
puno prekriti ljude: kada svijet izgori u tražile su već zadivljeno oko koje će izreći dublja zebnja, strah da ćemo se izgubiti
strašnom požaru, crni će dim sukljati nad slavu Bogu na visinama. Priroda je bila u svijetu bez granica i lišenom značenja.
zgarištem dunjaluka. Ovaj posljednji dim mjesto znakova iz kojih su ljudi čitali Nisam neki pušač, ali od ovolikog me-
Kur’an nedvosmisleno opisuje kao bolnu duboka značenja Božijeg rukopisa. Život tafizičkog dima baš mi krenuo āh. Izla-
kaznu dotrajaloj i nečistoj povijesti, tim je obična aroma, piše Gaston Bachelard, zim napolje, palim cigaru i konektujem
nesretnim posljednjim ljudima. udišući sneni miris trave nad melanho- pluća na trošni oblak oko sebe. Uvlačim
Ali najprije, šta znači to “da su ne- ličnom barom u vlažnoj šumi. “Život se grad kroz uski filter kao da želim kroz
besa dim bila”? Muhammed Asad misli isparava iz bića kao što miris isparava iz vlat trave žedan iskapiti prljavu rijeku.
da se ovdje radi o plinu, najvjerovatnije supstance, biljka koja raste blizu potoka Sve je ovo samo moja puka maštarija, na-
jednostavnom vodoniku kojeg fizičari ispušta dušu vode.” Život je para i para stojanje da na magli ispišem kratku povi-
smatraju prvotnim elementom iz kojeg je život. I sve to nešto znači. jest vremena. Ali se talenat imaginacije
je šiknula prelijepa bujica kosmosa. Pr- Čarolija je prvotne čistoće trajala dugo, u teologiji nikad nije cijenio, zbog njega
votni dim može simbolizirati i pretpovi- dugo, zapravo, sve do pojave ugljenog je, štaviše, i kako je poznato, često letjela
jesnu neizdiferenciranost, kada bića još grada. Tada su se zvijezde polahko počele glava s ramena. Neopravdano i potpuno
nisu izronila iz tamne utrobe nepostoja- gasiti. Grad, bezbožni grad, oduvijek je neefikasno, jer nije dovoljno odsjeći ne-
nja. Kur’an, također, saopćava da je Bo- bio mjesto bez neba, mislimo onog me- kome glavu da spriječite maglu što je u
žije prijestolje bilo nad vodom. Pokuša- tafizičkog, ali je pojavom ugljenog grada njoj bila da se nastani u drugim nesret-
mo li zamisliti ovaj prizor, pokušamo li i vidljivo nebo počelo nestajati, a s njim i nim glavama.
fiksirati ovu tečnu metaforu u supstan- čudnovate magline tajanstvenih zvijezda. Život je samo dim na vjetru, a čovjek
cijalnu sliku, ukazat će nam se beskraj- Gradsko je nebo od smoga, “smoždeno je slabo biće koje nikad nije preboljelo
na voda što lebdi u praznini i vječnosti, nebo smozganog čela”, kako pjeva Hu- gubitak prvotne luke, simbolizirane u si-
bistra kao buduće plavetnilo jutarnjeg sein Hasković. gurnoj majčinoj sisi. Hronologija je srca
neba. Nad njom se izvijaju najčistije iz- Ideolozi i praktičari ugljenog grada, neuništiva, kaže opet Bachelard. Samo da
maglice koje onda Božiji stvaralački dah nošeni mitom o napretku, zavili su svijet ispušim pa se vraćam na zrak u kuću. U
pokreće i transformira u prolivene potoke u smrdljivi dim koji kao da već najavlju- vremenu sveopće degradacije čovjek mora
mliječnih puteva, u galaktičke prelive što je veliki požar. Povijest nikud ne napre- iznaći neki zbjeg: prinosim cigar ustima
na neuhvatljivoj slici liče na jata ptica u duje, ona je puko srozavanje, degradacija i sretno srčem sočno mlijeko svijeta. n

STAV 7/1/2016 47