Page 51 - BROJ 44/GODINA II/SARAJEVO 7.1.2016.

STAJALIŠTA

MALI JERUSALIM
Bezjezična generacija

MORAMO DA

PRIČAMO KAO

ODRASLI MUŠKARCI

Daleko su bolje govorili srpsko-hrvatski negoli ladino, ali ono malo
Piše: ladina što im se uselilo u uho u formativnom periodu bilo je sasvim
Eliezer PAPO dovoljno da doživotno oboji njihov srpsko-hrvatski

itava jedna generacija Sefarda, razgovara o seksu: “Moramo da pričamo neslaganje u jednom jedinom detalju: “Sve
čiji posljednji predstavnici kao odrasli muškarci, ali da stvari ostanu je tačno, ali ja nisam njegova nona.”
ubrzano iščezavaju s istorijske između nama.” “Nije, bolan tata, između Adi mi nikad nije povjerovao da je re-
Čscene upravo u naše dane, bila nama, nego...”, prekide ga sin, ali se dobri čena reakcija spadala u granice uobičajenog
je najkarakterističnija po svojoj jezičkoj stari Sefard ne dade zbuniti nego odgovo- u sarajevskoj Jevrejskoj opštini, i poslije je
nepripadnosti. Dok su njihovi roditelji i ri: “Vrlo važno, nije između nama, nego stalno prepričavao tu priču, kao da se Bog
djedovi nedvosmisleno pripadali svijetu među nas.” zna šta desilo. Kasnije, na samom počet-
ladino jezika i kulture, pogleda na svijet i Moj prijatelj Adi ponavljao mi je pred ku rata, jedna oveća grupa jevrejskih žena
logike, te dok su njihova djeca već neupitno rat stalno priču kako je njegov dedo “oteo” i djece bila je izbjegla u Beograd. Jehiel
pripadala svijetu srpsko-hrvatskog jezika i njegovu nanu, sarajevsku Sefartkinju, u se- Bar-Hajim, predstavnik “Džointa” (Ame-
njegove unutrašnje logike, dotle pripadnici petu. Kako je ona, Sara Altarac, uskočila rican Jewish Joint Distribution Committee
ove generacije nisu pripadali svijetu bilo kog kroz prozor u sepet izabranika svog srca, Jevr, američka humanitarna organizacije)
jezika potpuno i bez ostatka. Iz ladina su kako je došla među njegove, predjenula ime za zemlje bivše Jugoslavije, kog su jugo-Je-
već bili izašli, ali u srpsko-hrvatski nikad na Almasa, pod tim imenom “dočekala” i vreji prozvali Ibrahim, što im je bilo jed-
nisu u potpunosti i do kraja ušli. Melodija i preživjela njemačko-hrvatsku okupaciju, nostavije za izgovoriti od novohebrejskog
intonacija njihovog srpsko-hrvatskog bili su da bi poslije rata bila učiteljica u nekoli- Bar-Hahjim, održao je tada prigodan govor
potpuno jevrejsko-španski, u toj mjeri da bi ko sarajevskih škola, sve dok se šezdeset ženama, upitao ih koliko njih čekaju muža
se svako ko bi ih slušao zakleo da je ladino i neke nije preselila na bolji svijet. Adi je i podvukao kako bi bilo najbolje da ostale
bio primarni jezik njihove komunikacije. pošto-poto htio da sazna da li među sara- odmah produže za Izrael. Dvadeset tri žene
Najčešće, međutim, njihov fond na la- jevskim Jevrejima još uvijek ima rodbine, podigoše ruku, i Bar-Hajim potrča da Ro-
dinu nije prelazio hiljadu osnovnih riječi. pa me je stalno salijetao da se raspitam ne- ziti saopšti ustanovljeni broj. “Nemoguće”,
Daleko su više, bolje i češće govorili srp- što o toj njegovoj nani. reče mu Rozita, “samo dvadeset jedna žena
sko-hrvatski negoli ladino, ali ono malo la- Jednom sam mu zgodom rekao da se u ovoj grupi ima muža koji je ostao u Sara-
dina što im se uselilo u uho u formativnom nedjeljom održavaju sastanci kluba “Vidas jevu.” “Ama, sad sam od njih, i sad sam ih
periodu bilo je sasvim dovoljno da doživotno largas” (dug život), prosjek godina čijih se prebrojao”, inatio se Bar-Hajim. “Pa, haj-
oboji njihov srpsko-hrvatski. Njihova jevrej- članova ne bi postidio ni pred čuvenim de, onda, da prebrojimo zajedno”, ponudi
sko-španska intonacija činila je da njihova Brojem Jedan iz Alan Forda. Ne budi mu mu Rozita. Uđoše u prostoriju i Bar-Hajim
stvarna pitanja zvuče kao retorička (primjer- zahmet i Adi dođe na sastanak rečenog ponovi svoje pitanje: “Koliko žena čeka
ce, Benja Levi, mladić mojih godina, ulazi kluba. Ja ga predstavih, ispričah prisutni- muža?” Dvadeset tri ruke zanjihaše se opet
u opštinu, čika Moric pogleda teta Elicu i ma cijelu njegovu priču, s posebnim na- u zraku. Rozita ovlaš pogleda po prisutnim
kaže joj, tonom retoričkog pitanja: “Znaš glaskom na to kako on tu svoju nanu nije i kao oduvječni član grupe odmah shvati u
ti čiji je ovo unuk?” Ona, naravno, shod- ni zapamtio, jer je umrla šezdeset i neke, čemu je problem. Da bi to pokazala i doka-
no intonaciji pitanja, odgovori: “Ne znam, taman prije nego će se on rodit’, i kako ga, zala i “Ibrahimu”, ona preformulisa pitanje:
čiji?” Na šta joj čika Moric kaže: “Pa ja da eto, sad, zanima zna li iko išta o njoj. Na “Koliko je žena udato i muževi su im osta-
znam ne bih tebe pit’o!”). Njihovi padeži to se teta Sarika značajno nakašlja i mrtva li u Sarajevu?” Sad se diže samo dvadeset
zvučali su nesigurno, a počesto su fulali i ozbiljna dada sljedeći iskaz: “Ja sam Sara jedna ruka. U prethodnom prebrojavanju,
odgovarajuće zamjenice. Altarac, ali ja nisam njegova nona!” Sve se naime, bile su se javile i dvije sestre usiđe-
Jednom mom drugu, kad je ušao u pu- drugo, naime, “slagalo”: teta Sarika umrla lice koje se nikad nisu udavale, ali su obje
bertet, najavio je tata (koji je uhvatio za- je očigledno prije trideset godina, prije toga sebe još uvijek doživljavale kao žene koje
dnji voz za bezjezičnu generaciju) sljede- je bila prešla na islam i nazvala se Alma- još uvijek čekaju muža. Naravno, obje su
ćim riječima spremnost da s njim ozbiljno som, i sad je preostalo samo da se naglasi pripadale bezjezičnoj generaciji. n

STAV 7/1/2016 51