Page 66 - STAV broj 429

DRUŠTVO

I kada je sve propalo, i san o kipar, ni profesor, ni prijatelj, ni brat – i sav trne od tog imena. Franjo ga moli
profesuri, i san o djeci koju do to – čovjek. da se okane ćorava posla i da zaboravi
na sve prije nego završe razgovor s gra-
Kada bi ga ophrvale ovakve misli,
će mu izroditi Vesa Popadić, Franjo Leder bi se obavezno spuštao niz donačelnikom. A Franjo, kao da iskače
kada više nije bilo ni Vese, Jalu. Koračao je dugim korakom kao da iz nekog drugog vremena, unosi mu se
u lice. Zar nju da zaboravim? – Opet si je
maršira, ruku duboko zatisnutih u dže-
koja živješe sama s majkom u pove mantila, a među usnama mu se pu- slijedio, pita Bogdan i kazuje mu da je to
šila cigareta. Ne obazirući se na pozdra-
sasvim pogrešan metod i da mu se pola
jednoj maloj ulici prislonjenoj ve i komentare ljudi koje bi tada sretao, Tuzle smije, i njemu i njegovoj ludoj za-
uz Soni trg, ni njenog brata, hrlio je odlučnim korakom, kao čovjek ljubljenosti, koju je razglasio na sav glas
pa je djevojku već sramota da se pojavi
koji zna kamo se uputio i šta ga to vodi.
omraženog Vukašina, koji A onda, kada bi se pred njim odjednom na ulici. I još nešto mu ima reći, veoma
je iz Bitolja, gdje je radio odškrinuli kipovi na jalskom mostu, za- važno, ali će to ostaviti za poslije kada
se vrate od gradonačelnika. I da bi po-
stao bi kao ukopan i dugo tako stajao, ne
kao ljekar, poručivao da ga približujući se. Za njega, nikada, otka- kopao u njemu svu tu bujicu riječi koju
ni sestra ni mati ne čekaju ko je sagrađen, prelazak preko tog mo- bi oslobađao iz svoje nutrine na spomen
sta nije predstavljao pusti hod na lijevu
Vese Popadić, govori mu, bez prekida mu
kod kuće samo čuje li da je stranu Jale. Taj most, s kipovima koje je govori: Hodaš Tuzlom sa srcem na gru-
Vesa i najbezazleniju riječ izvajao svojom rukom, njega je prenosio dima. Žensko srce se tako ne osvaja... Pa
iz jednog njegovog dijela života u drugi.
nije tvrđava, smije se Franjo i krivi lice
razmijenila s onim švapskim I kao da bi to i u stvarnosti bilo mogu- od bola. Jašta je nego tvrđava, odgovara
otpatkom, kako je zvao će, on se toga bojao, i ako je imao neki Bogdan. I još dodaje: Ne razglašava se
strah, onda je to bio taj strah: da bi ovim
ljubav na sva zvona, žena se tada uzoholi
Franju, i kada je nastupilo mostom kročio kroz vrijeme, unatraške, i... Još mu je htio govoriti, ali Franjo ga
vrijeme prezira prema svemu i prenuo se u onom davnom danu kada prekida: Ja drugačije ne znam, ja strast
svoju uzdižem iznad taštine, kazuje pje-
ga njegov prijatelj, arhitekta Bogdan Đu-
što je švapsko, i tada se kić, praški student, izgrdio pred svima u snički i pita i sebe, i njega, i cijelu kafanu:
pojavio Ismet Mujezinović, jedno zagasito tuzlansko predvečerje za- Zar je, ljudi, grijeh voljeti? Pusti sada to,
kazuje mu Bogdan i postiđeno se okreće
skočivši ga pred Kapijom. Sutradan, još
u partizanskoj uniformi, krijući od njega šta je na stvari, još žešće oko sebe. Nije grijeh voljeti, moj Franjo,
spasilac. ga je izgrdio, probudivši ga i odvukavši ali jeste grijeh izludjeti od ljubavi, ubacu-
je se u razgovor stari ugostitelj Mehmed
ga na česmu i gurajući mu glavu pod nju
da je voda razbistri od mahmurluka. Stu- Morankić, kojeg svi zovu Trobeg. Eno ga,
pidniče, da bi stupidniče, korio ga je i vukao vadi češalj iza pasa i zalizuje kosu, stoje-
umjetnost je varka! I tu nema zbora. Hr- nerasanjanim tuzlanskim ulicama, kletu- ći tako nasred kafane i spremajući se da
leći cijelog života za savršenim poretkom ći mu se da je ovo posljednji put da ga on istrese iz sebe jednu od svojih poznatih
oblika, pojmova i stvari u jasnu formu, uspravlja na noge. poučnih priča kada je on bio mlad. Ali
cijelu svoju mladost stavljajući u službu Dok piju kahvu u kafani kod Trobe- Franjo ga ne sluša, zažmirio je i dlano-
tih nejasnih predodžbi o uzvišenosti ljud- ga, govori mu da ga vodi kod gradona- vima prelazi preko Bogdanovog lica, is-
skog duha, na kraju mu se desilo da se čelnika i da se ne bi ni slučajno desilo da pitujući ga, a ovaj mu stidljivo odguru-
zatvori u tu iluziju i da se nikako iz nje bude nepristojan kao što samo on zna i da je ruku i govori mu da bi mogao svijet
ne može izbaviti. Osjećao se, već godina- od sada pa dok ne izađu iz načelnikove svašta pomisliti. Kad odbijaš da sjedneš
ma se tako osjećao, kao iluzionista, kao kancelarije zaboravi svaku psovku. Ni- i da mi poziraš, brani se Franjo, a onda
kakav mađioničar, koji je, uvjeravajući šta ne shvatajući, Franjo Leder, sasvim ustaje i svojom žuljevitom šakom prelazi
ljude da su čuda koja izlaze ispod nje- rastresen, pita ga da li ju je vidio. Koga? preko lica Trobegovog, a ovaj ga odguruje
govih ruku djelo magije, na kraju i sam Ščuđen je Bogdan Đukić, da bi se, i pri- i zove ga nastranim i prijeti mu i govori
povjerovao u to. I ne samo to, s vreme- je nego što Franjo odgovori, ipak, dosje- mu da njega neće saliti u bronzu, niti is-
nom su njegove iluzionističke predstave tio. Da, Vesu Popadić, potvrđuje Franjo klesati u kamen, i izguruje ga iz kafane i
neprimjetno osvajale prostor njegovog
života, da bi se jednog dana probudio
u vlastitom iluzionističkom izražaju, u
vlastitom triku. Eto, to je bilo to i to je
najvjerovatnije bilo najbliže istini. I naj-
bliži je istini njegov osjećaj da je mađio-
ničarski zec kojeg je, zanesen aplauzom
i divljenjem publike, maestro zaboravio
vratiti u šešir, pa je ostao tako u ovom
gradu, da stazama uporedne stvarnosti
hoda njegovim ulicama, ne odustajući od
sna da jednog dana zaista postane labud.
Najkraće rečeno, život mu se pretvorio u
performans. Tu je da pokaže svojoj pu-
blici, cijelom gradu, kako je to kada se
čovjek sasvim ogoli, do kosti, do srži, do
samoizbrisanja, kada nije ništa više – ni

66 26/5/2023 STAV