Page 67 - STAV broj 429

smjelo, sam, kao da između njega i grada
postoji neki zid, kao u tunelu. Mrve se pod
njegovim nogama slike, obrazi, glasovi.
Da, da, da, zamuckuje, dok nadnosi ruke
na lice da ga zaštititi od fijuka očeva kaiša
koji bespoštedno udara po cijelom tijelu.
Mati, Bečlijka, Roza Ruš, plače u drugom
kutu sobe, a otac bijesni, pita ga hoće li se
vratiti u školu i prijeti, ako i sljedeće godi-
ne padne, proklinjat će dan kada se rodio. I
cvijeće na očevom lijesu, blijedilo mrtvog
lica, i uz svu bol u mlađahnom Franji, iskri
spoznaja da više ne mora traćiti vrijeme u
gimnaziji jer ništa ondje ne razumije. I opet,
pijan, urla u gluhu tuzlansku noć, doziva
Vesu. Čaršija šapuće kako pristojnu djevojku
niko ne bi dao takvom zgubidanu, i šapuće
još da je katolik, i da je to pravi razlog, i
to Švabo. Taj ti je začet kao kopile i mati
mu je ljubavila s tim žandarmerijskim na-
rednikom prije nego će stati pred oltar. U
inat cijeloj Tuzli ta je hodila s trbuhom do
zuba i rodila je tog kopilana a da im veza
nije bila zakonita, ni pred državom, ni pred
crkvom, ni pred Bogom, ni pred čim. I klo-
paranje voza prepunog njemačkih vojnika
grdi ga, pun ljubavi i ljubomore na nji- iz kojeg odjednom izbija neka nesalomi- i zakrivljeni opanci na nogama srbijanskih
hovu mladost, i tako izlaze od Trobega. va čvrstina, da, ista ona što je izbijala iz seljaka, i njegovo lice na prozorskom staklu
Franjinog oca Johana Ledera, Nijemca, razmrljano jurnjavom krajolika. Putuje od
TUZLANSKI KANDELABRI žandarmerijskog narednika, jedinog čo- Nikšića, gdje je već drugu godinu predavao
Murat Zaimović, industrijalac, vlasnik vjeka pred kojim bi Franjo zamuckivao, crtanje gimnazijalcima, preko Beograda,
rudnika u Kreki, narodni poslanik, tuzlan- osjećajući strah i pritisak u mokraćnom razvaljenog njemačkim aviobombama, do
ski gradonačelnik, njega će historija još jed- mjehuru. Pa ne moraju biti kandelabri, Tuzle, njegove, postiđen zbog svojih suna-
nom za trenutak izbaciti iz svoje uzburka- uspijeva izustiti, a Bogdan ga čepa nogom rodnjaka. A tamo nema nikog, ni Bogda-
ne matice, osam godina poslije, prikazujući ispod stola, podiže čašicu s rakijom i diže na, ni Vese, i niko mu ne smije odgovoriti
ga kao člana Predsjedništva ZAVNOBiH-a je uvis i kvrcka je od gradonačelnikovu i na najbezazlenije pitanje, gdje su, gdje su,
prilikom Trećeg zasjedanja pretposljednje od Franjinu i neka im je sretan prvi beton- ponavlja, ali uzalud, svi okreću glavu kao
ratne godine u Sanskom Mostu, on se smi- ski most preko Jale. I kandelabri, dodaje da je kužan. Grize usne u tmini dok poku-
je, dobrodušno, i suče brk sav požutio od načelnik, ustajući, moraju biti oni, i to baš šava sakupiti krhotine svog velikog reljefa
duhanskog dima. “Kandelabar”, ponavlja tako, bravo, da stoje na ramenima divova nazvanog “Borbom ka slobodi” posveće-
ovu teško izgovorljivu riječ, koja mu sa- kao ogromna zrna svjetleće soli. Ispraćaju- nog “Mladoj Bosni”, koji su oficiri Wehr-
pliće i lomi jezik, i obuzima ga stid pred ći ih prema vratima, ponavlja sam za sebe, machta razbili odmah čim uđoše u Tuzlu.
dvojicom umjetnika, s kojima započinje kandelabri, kandelabri, tuzlanski kande- Na kraju odustaje, u džepu mantila ostaje
svoj radni dan. Eto, zato se smije samome labri, baš zgodno, momci. mu samo ruka Mihajla Jovanovića, trgovca,
sebi i zato suče brk i, da još više zabašu- I stoje sad pred Franjom njegovi kan- vlasnika prvog tuzlanskog kina, koji je uče-
ri cijelu ovu situaciju, pita Franju Ledera delabri, a narod ih zove prosto kipovi. Bog stvovao u organiziranju Sarajevskog aten-
kud baš to da mu predloži, te kandelabre, sami zna koliko će tako stajati i koga će sve tata, pa je obješen skupa s Danilom Ilićem
majku im poganu. A Franjo se sav zbu- nadživjeti, kao što nadživješe i Bogdana, i i Veljkom Čubrilovićem, a on ga stavio u
nio, ponavlja da, da, da, i već ga obuzima Zaima, i Trobega, i cijelu kraljevinu. Fra- središte svoje kompozicije između figure
drhtavica i bori se sa samim sobom da se njo Leder im se ne približuje. Okreće se koje predstavlja patnju naroda i druge koja
potpuno ne raspadne pred ovim čovjekom, kao da bježi od glasova u sebi. Opet korača predstavlja oslobođenje od austrougarskog
režima. Trči prema Jali, dok mu se Miškova
ruka njiše u mantilu i bije ga po bedrima
Ujutro je slao bukete cvijeća na njena vrata, u akšam bi, kao da ga bičuje. Ne, kipove nisu porušili,
još su ondje, stoje njegovi divovi i svaki na
ogrnut prvim sjenama noći, satima stajao pred kapijom ramenima nosi planetu stjeranu u kristal
čekajući da se pojavi, samo da bi je vidio, da bi sav uzbridio soli. Trči uzvodno, obalom, mahnito, do
Banje, skače u fontanu, smije se, gramba
kada bi ga ona ovlaš okrznula pogledom, noćima je zalijevao rukama i nogama po vodi, pršće sve oko
njen prag parfemom i tražio je u kamenu, u Ledi, kao što sebe, grli Ledine noge, uzdiže se preko
labuda uz njene skute, a noć, raširenih
sada, na kraju svog života, kada se sve raspalo, bjesomučno krila, grakće kao crni gavran, kruži nad
udara po kamenu isklesujući iz sjećanja lice svoje majke i njim kao orao, ali on je konačno labud u
Ledinom, u Vesinom krilu, i niko mu ni-
tražeći u vremenu sebe u tom djetetu koje joj leži u krilu. šta više ne može. n

STAV 26/5/2023 67