Page 59 - STAV broj 338
P. 59

ljeta minobacačka granata pogodila nje-
                                                                               govu kuću.
                                                                                  Gradonačelnik Sarajeva Muhamed
                                                                               Kreševljaković izlazi na binu i Sontag
                                                                               proglašava počasnom građankom Grada: –
                                                                               To je za vašu hrabrost, što ste došli ovdje,
                                                                               živite ovdje i radite s nama – rekao je.”
                                                                                  Od početka agresije na Bosnu i Her-
                                                                               cegovinu pa do svoje smrti (2004) Son-
                                                                               tag nije imala dilema. Da bi objasnila
                                                                               što se dešava nije koristila eufemiz-
                                                                               me. Jasno je govorila o sistematskom
                                                                               uništavanju jednog naroda i kulture.
                                                                               Agresore je nedvosmisleno imenovala
                                                                               – Srbija i Hrvatska. O ponašanju vlada
                                                                               i inteligencije u svijetu govorila je pre-
                                                                               cizno i jasno. Razočarenje je iskaziva-
                                                                               la usporedbama s ranijim historijskim
                                                                               događajima. Intelektualce i umjetnike
                                                                               podsjećala je na Španski građanski rat,
                                                                               ističući svijetle primjere Ernesta He-
                                                                               mingwaya, Andrea Malrauxa, Georgea
                                                                               Orwella, Simone Weil...
                                                                                  Dejtonski sporazum vidjela je kao da je
                                                                               Liga naroda postigla sporazum u trenutku
                                                                               kada su Staljin i Hitler podijelili Poljsku.
                                                                                  Sve vrijeme Agresije vidjela je rješenje
                                                                               u vojnoj intervenciji protiv srpskih voj-
                                                                               nih i paravojnih formacija. Ako to ne želi
                                                                               sterilna Evropa, tradicionalno naklonje-
                                                                               na Srbiji, to bi trebale uraditi Sjedinjene
                                                                               Američke Države.
                                                                                  Nije krila oduševljenje Sarajevom i
                                                                               Sarajlijama, koji su se, po njenom viđe-
                                                                               nju, borili za vrijednosti koje bi trebale
                                                                               biti ideal svake države. Ako je 19. stoljeće
                                                                               započelo padom Napoleona, 20. i 21. za-
                                                                               počelo je u Sarajevu. Glavni grad Bosne i
          zbježan. Ostavljeni i usamljeni, stanovnici   nove dramske predstave izvedene prvi   Hercegovine bio je za nju mjesto koje je
          Sarajeva čekali su da olakšanje stigne izda-  put u utorak (17.8.1993).  svjedočilo o najstrašnijim djelima za koje
          leka, čekali su zapadnu vojnu intervenciju   Čuti tišinu u prepunoj sali malog pozo-  je čovjek sposoban, ali u isto vrijeme i mje-
          za koju su mnogi vjerovali da jedino ona   rišta u centru grada značilo je osjetiti tugu   sto na kojem su se mogli upoznati najbolji
          može spriječiti srpske nacionalističke sna-  i razočarenje koji obuzimaju Sarajevu dok   i najvredniji ljudi koje čovjek može upo-
          ge da unište ono što je od grada preostalo.  se bliži kraj drugog ljeta pod opsadom.  znati tokom svog života.
            Šezdesetogodišnja gospođa Sontag radi   Predstava je Čekajući Godota Samuela   U intervju za El Pais 25. jula 1993. go-
          s glumcima koji su svakodnevno glado-  Becketta, a trenutak tišine dolazi kada sti-  dine rekla je: “Izgubila sam vjeru u ideale
          vali. Neki su bili toliko iscrpljeni nakon   že dječak i najavi se kao glasnik gospodina   Zapada. Ono što se događa ovdje u Bosni
          dva sata hoda do pozorišta pa su morali   Godoa, tajanstvene figure koju iscrpljeni   nož je u leđa zapadnoj demokratiji – i u
          leći nakon samo pola sata probe. S njima   Vladimir i Estragon, gladni i napušteni,   mojoj duši.”
          je tražila rekvizite, koristeći vreće u koji-  čekaju da ih oslobodi od očaja.  Knjiga Sontag: Život i djelo donijela
          ma je kao humanitarna pomoć dopremano   – Gospodin Godot mi je rekao da vam   je američkom piscu Benjaminu Moseru
          brašno; plastične folije, korištene kao za-  kažem da neće doći večeras, ali sigurno sti-  Pulitzerovu nagradu i prevedena je na
          mjena za porazbijane prozore i zatvaranje   že sutra – kaže dječak glasom ispunjenim   bosanski jezik. Bilo bi dobro pogledati je.
          rupa na zgradama koje su napravile gra-  stidom i žaljenjem. Potpuna beznadežnost.  Jer, jedan trg u Sarajevu od 2009. godine
          nate, služile su umjesto zavjesa na pozor-  Muk u pozorištu. Jedini zvuci koji se   nosi ime Susan Sontag i bojim se da bi
          nici; svijeće su bile jedino osvjetljenje...  čuju dolaze s ulice: buka oklopnog vozi-  se mogla desiti situacija u kojoj se našao
                                            la Ujedinjenih nacija koje je protutnjalo   jedan naš postdiplomac kada se u Ashe-
          ČUDO SUSANINOG OTPORA             pored pozorišne zgrade, u daljini eksplo-  villeu, u Sjevernoj Karolini, našao pred bi-
            Dio atmosfere s prvog izvođenja pred-  zija minobacačke granate. Publika je nije-  stom Thomasa Wolfea. Wolfov sugrađanin
          stave prenio je The New York Times pe-  mo stajala. Među njima su bili hirurzi iz   ništa nije znao o čovjeku najznačajnijim
          rom Johna F. Burnsa 19. augusta 1993.   glavne gradske bolnice, vojnici s fronta,   za njegov grad i nije se čudio tome nego
          godine: “Naplavljena tišina zavladala je   vladini zvaničnici, ljudi koji su izgubili   činjenici da tamo neki Bosanac o Wolfeu
          pozorištem dok su glumci i publika uzi-  neke članove porodice, te jedan čovjek u   zna tako puno.
          mali dugu, bolnu pauzu, probavljajući   invalidskim kolicima, glumac prije rata,   Imajmo u vidu da je Susan Sontag za-
          poruku lažne nade koja je najviša tačka   koji je izgubio obje noge kada je prošlog   malo i mrtve kosti poklonila Sarajevu.  n


                                                                                                    STAV 27/8/2021 59
   54   55   56   57   58   59   60   61   62   63   64