Page 59 - STAV broj 338

ljeta minobacačka granata pogodila nje-
govu kuću.
Gradonačelnik Sarajeva Muhamed
Kreševljaković izlazi na binu i Sontag
proglašava počasnom građankom Grada: –
To je za vašu hrabrost, što ste došli ovdje,
živite ovdje i radite s nama – rekao je.”
Od početka agresije na Bosnu i Her-
cegovinu pa do svoje smrti (2004) Son-
tag nije imala dilema. Da bi objasnila
što se dešava nije koristila eufemiz-
me. Jasno je govorila o sistematskom
uništavanju jednog naroda i kulture.
Agresore je nedvosmisleno imenovala
– Srbija i Hrvatska. O ponašanju vlada
i inteligencije u svijetu govorila je pre-
cizno i jasno. Razočarenje je iskaziva-
la usporedbama s ranijim historijskim
događajima. Intelektualce i umjetnike
podsjećala je na Španski građanski rat,
ističući svijetle primjere Ernesta He-
mingwaya, Andrea Malrauxa, Georgea
Orwella, Simone Weil...
Dejtonski sporazum vidjela je kao da je
Liga naroda postigla sporazum u trenutku
kada su Staljin i Hitler podijelili Poljsku.
Sve vrijeme Agresije vidjela je rješenje
u vojnoj intervenciji protiv srpskih voj-
nih i paravojnih formacija. Ako to ne želi
sterilna Evropa, tradicionalno naklonje-
na Srbiji, to bi trebale uraditi Sjedinjene
Američke Države.
Nije krila oduševljenje Sarajevom i
Sarajlijama, koji su se, po njenom viđe-
nju, borili za vrijednosti koje bi trebale
biti ideal svake države. Ako je 19. stoljeće
započelo padom Napoleona, 20. i 21. za-
počelo je u Sarajevu. Glavni grad Bosne i
zbježan. Ostavljeni i usamljeni, stanovnici nove dramske predstave izvedene prvi Hercegovine bio je za nju mjesto koje je
Sarajeva čekali su da olakšanje stigne izda- put u utorak (17.8.1993). svjedočilo o najstrašnijim djelima za koje
leka, čekali su zapadnu vojnu intervenciju Čuti tišinu u prepunoj sali malog pozo- je čovjek sposoban, ali u isto vrijeme i mje-
za koju su mnogi vjerovali da jedino ona rišta u centru grada značilo je osjetiti tugu sto na kojem su se mogli upoznati najbolji
može spriječiti srpske nacionalističke sna- i razočarenje koji obuzimaju Sarajevu dok i najvredniji ljudi koje čovjek može upo-
ge da unište ono što je od grada preostalo. se bliži kraj drugog ljeta pod opsadom. znati tokom svog života.
Šezdesetogodišnja gospođa Sontag radi Predstava je Čekajući Godota Samuela U intervju za El Pais 25. jula 1993. go-
s glumcima koji su svakodnevno glado- Becketta, a trenutak tišine dolazi kada sti- dine rekla je: “Izgubila sam vjeru u ideale
vali. Neki su bili toliko iscrpljeni nakon že dječak i najavi se kao glasnik gospodina Zapada. Ono što se događa ovdje u Bosni
dva sata hoda do pozorišta pa su morali Godoa, tajanstvene figure koju iscrpljeni nož je u leđa zapadnoj demokratiji – i u
leći nakon samo pola sata probe. S njima Vladimir i Estragon, gladni i napušteni, mojoj duši.”
je tražila rekvizite, koristeći vreće u koji- čekaju da ih oslobodi od očaja. Knjiga Sontag: Život i djelo donijela
ma je kao humanitarna pomoć dopremano – Gospodin Godot mi je rekao da vam je američkom piscu Benjaminu Moseru
brašno; plastične folije, korištene kao za- kažem da neće doći večeras, ali sigurno sti- Pulitzerovu nagradu i prevedena je na
mjena za porazbijane prozore i zatvaranje že sutra – kaže dječak glasom ispunjenim bosanski jezik. Bilo bi dobro pogledati je.
rupa na zgradama koje su napravile gra- stidom i žaljenjem. Potpuna beznadežnost. Jer, jedan trg u Sarajevu od 2009. godine
nate, služile su umjesto zavjesa na pozor- Muk u pozorištu. Jedini zvuci koji se nosi ime Susan Sontag i bojim se da bi
nici; svijeće su bile jedino osvjetljenje... čuju dolaze s ulice: buka oklopnog vozi- se mogla desiti situacija u kojoj se našao
la Ujedinjenih nacija koje je protutnjalo jedan naš postdiplomac kada se u Ashe-
ČUDO SUSANINOG OTPORA pored pozorišne zgrade, u daljini eksplo- villeu, u Sjevernoj Karolini, našao pred bi-
Dio atmosfere s prvog izvođenja pred- zija minobacačke granate. Publika je nije- stom Thomasa Wolfea. Wolfov sugrađanin
stave prenio je The New York Times pe- mo stajala. Među njima su bili hirurzi iz ništa nije znao o čovjeku najznačajnijim
rom Johna F. Burnsa 19. augusta 1993. glavne gradske bolnice, vojnici s fronta, za njegov grad i nije se čudio tome nego
godine: “Naplavljena tišina zavladala je vladini zvaničnici, ljudi koji su izgubili činjenici da tamo neki Bosanac o Wolfeu
pozorištem dok su glumci i publika uzi- neke članove porodice, te jedan čovjek u zna tako puno.
mali dugu, bolnu pauzu, probavljajući invalidskim kolicima, glumac prije rata, Imajmo u vidu da je Susan Sontag za-
poruku lažne nade koja je najviša tačka koji je izgubio obje noge kada je prošlog malo i mrtve kosti poklonila Sarajevu. n

STAV 27/8/2021 59