Page 60 - STAV broj 338

DRUŠTVO

Zapisi između ratova (80)

STARI HRAST I “SRPKINJA”

SAČUVALI SU MI GLAVU

Kad sam stigao do hrasta, ugledao sam vojnika s malo drugačijom
uniformom od naše. A kad je i on uočio mene, vidljivo je bilo da se
malo uspaničio. Mahao je rukom dolje prema putu, baš negdje u
Piše: Amir HASANOVIĆ
smjeru u kojem je bila ona spaljena karoserija kamiona. Mahao je
kao da nekoga zove. Kada sam ga malo bolje pogledao, prepoznao

sam jasno srbočetnički grb te se istog časa bacio iza debelog hrasta.

ećina nas je ležala i odmara- puca po tebi, onda, barem na početku, je puška odranije bila namještena. Iz smjera
la unutar zemunice, a Husnija uglavnom djeluješ intuitivno, refleksno. naše zemunice začuo se Miralem, koji se de-
i Miralem nabijali su zemlju Bio sam u djeliću sekunde iza debelog rao: “Husnija je ranjen, Husnija je ranjen!”
Vizmeđu dva balvana. Pohvalio hrasta, koji me jako dobro štitio, mada je Do kraja ispaljenog svog prvog okvi-
sam ih, onako uz zezanciju, i krenuo do- oko mene sve frcalo od metaka. Počela je ra čizmama sam potkopavao zemlju da
lje prema putu. žestoka paljba. bi koliko-toliko bio ukopan. Mada je to
Put je bio dvostruko proširen jer su Oni nisu mogli znali koliko nas je i više bilo od straha, za koji niko u ratu
po njemu prolazili tenkovi i kamioni te kako smo raspoređeni, odnosno gdje je nije mogao reći da ga nije imao. Meci su
druga vojna vozila. Odjutra je bio sav naša zemunica. Mogli su vidjeti samo se jedan za drugim uz tupe udarce zabijali
blatnjav od kiše koja je cijelu noć padala. mene, koji sam se našao među njima, u stablo “mog” velikog starog hrasta. Ali
Nosio sam pušku, tzv. srpkinju (ka- jer kada sam se penjao na to brdo, oni su kad sam čuo Miralema, kao da mi je neko
lašnjikov s preklopnim kundakom pro- morali skroz zaleći. U daljini su možda uklonio taj strah, mada se i dalje čula pu-
izveden u kragujevačkoj “Zastavi”), pri- mogli uočiti Husniju i Miralema, jer su cnjava jedino s njihove strane, a sve je to
slonjenu na rame. im oni bili najbliži, a jedino su oni bili bilo samo na nekoliko metara od mene.
Kad sam se spustio do puta i zatim van zemunice, i, naravno, mene, kojeg su Počeli su zatim pucati i naši momci
krenuo gore, prema idućem brdu, pogled imali na nišanu. iz rovova, oni koji su bili niže od ceste,
mi je ostao na karoseriji razvaljenog ka- Izvirivao sam tek okom iza tog hrasta, ali sve je to bilo nasumično. Okrenuo
miona. Još na početku rata, kada su naši samo da bih znao gdje se koji od njih nala- sam okvir i repetirao, znajući da imam
držali širi pojas linije prema Vukšiću, taj je zi. Ispaljivao samo kratke rafale, na šta mi samo još jedan, što stvarno nije ništa, a
kamion aktivirao čak tri tenkovske mine.
Pogledao sam, zatim, malo naviše i krenuo
prema velikom hrastu odakle se mogao
vizualno nadzirati veliki dio naše linije.
Kad sam stigao do hrasta, ugledao sam
vojnika s malo drugačijom uniformom
od naše. A kad je i on uočio mene, vid-
ljivo je bilo da se malo uspaničio. Mahao
je rukom dolje prema putu, baš negdje u
smjeru u kojem je bila ona spaljena karo-
serija kamiona. Mahao je kao da nekoga
zove. Kada sam ga malo bolje pogledao,
prepoznao sam jasno srbočetnički grb
te se istog časa bacio iza debelog hrasta.
Čim sam dotaknuo tlo, počela je pu-
cnjava. Sva sreća što mi je puška bila re-
petirana, odnosno što mi je uvijek bio
metak u cijevi ma gdje da sam išao; samo
bih je zakočio.
Bilo ih je mnogo više nego što mi se
naprvu učinilo. Doduše, nisam imao vre-
mena za nekakva velika razmišljanja, jer
kada toliko vojske u neposrednoj blizini

60 27/8/2021 STAV