Page 63 - STAV broj 338

Pseto je još više lajalo, ali je sada prilazilo Hranio ga je kao vlastitu bebu, nabavlja-
tek na metar od mene vrteći se ukrug. Ne jući mlijeko u prahu, skupljajući ostatke
znam koliko je to trajalo, dok ga Zlaja nije hrane za ljubimce po napuštenim stano-
uhvatio i odalamio po njušci. Potom je, vima, dobavljajući na neki čudan način,
pokunjen, pobjegao niz ulicu. Bio sam sav kao nevidljivom rukom, ono što je psiću u
u goloj vodi. Mokra potkošulja, džemper, tom trenutku trebalo. Floki je bio radost.
’vako bi bilo kada bih istrčao tri kruga oko Tužno bi cvilio kada bi Zlatko odlazio,
fudbalskog stadiona, što je bila kondiciona razdragano bi ga dočekivao u povratku, s
priprema za trening... Zlatko je nakon “in- posebnim sjajem u očima...
cidenta” pričao o psihologiji, kako uvijek Bio je simbol prognanog, odbačenog,
“trebaš biti uspravan iznad psa“, “nikada se osuđenog na umor, poput hiljada onih koji
ne sagnuti“, “ne pokazivati znake panike i su izgubili dom, svoje najbliže koji su neg-
straha”, pričao je o dresuri, obuci sa psima dje u zbjegu, od nemila do nedraga, učeći
na granici s Bugarskom u vrijeme služenje svoje prve životne lekcije na teži način.
vojnog roka... Floki je rastao i svaki novi dan pred-
Ne znam koliko sam ga dalje slušao, stavljao je malu pobjedu, smisao u besmi-
osjećao sam strašan nagon, potrebu da idem slu, nadu da će biti bolje, svjetlo na kraju
u toalet... Osjećao sam i neku vrstu ljutnje, mračnog tunela. Napravljena mu je i po-
bijesa pomiješanog sa strahom... Mogao sam sebna kućica od debljih oblica i postavlje-
se kretati u krugu, nekih pedesetak meta- na ispod dasaka, neposredno do ulaza u
ra, a da sam dovoljno blizu skloništa. Sad sklonište. U zaklonu od gelera i detonacija.
je i taj prostor ograničavao Zlatkov najbolji Strašno sam se bojao tog cuke. U ko-
prijatelj, pratilac, ratni drug, drčni i agre- načnici, našao sam načina da se sprijate-
sivni avlijaner, pripitomljen usput, njegovo ljimo. Dao sam mu haringe dobijene u
veličanstvo Floki. humanitarnoj pomoći još dok smo bili
Zlatko kao da mi je pročitao misli: u Kladnju koje niko nije posebno volio.
“Životinje nisu ničim krive. I one su Floki ih je smazao u slast.
prepuštene da se snalaze u ovim šugavim Pas je postao moje društvo. Izašao bi
vremenima. I on (okrenuo se, pogledom ispred podruma, naspram kuće, i dalje u
tražeći Flokija, pokazujući rukom u pravcu zaklonu od brda s kojeg su me mogli vi-
kuda je pobjegao) ima potrebu za hranom, djeti. Zazviždao bih, a Floki bi se poja-
vodom, društvom, lijepom riječju i gestom, vio u nekom momentu. Pričao bi mu kao
možda i u većoj mjeri nego mi ljudi!”, reći najboljem drugu, a pas bi slušao i jeo ono
će mi tom prilikom. što bih mu pripremio od ostataka hrane.
Zlatko je ostao s nenom Šahzom, koja Jedne večeri, užurbanim koracima, hi-
ga je odgojila. Bila je u ranim sedamdese- tro, gotovo da je dotrčao, na ulaznim vra-
tim. Vrlo živahna starica, radila je u sani- tima pojavio se Zlatko. Izobličena lica, u
tetu tokom Drugog svjetskog rata. Ovog grču, neprepoznatljiv. Bio sam iznad kuće.
puta, nakon nagovaranja, nije htjela po- Nije me primijetio. Počeo je jako kucati,
novo u izbjeglištvo, kao prije pedeset go- lupati. Imao sam osjećaj da će u momentu
dina. “Sine, nije to za mene. Ja ostajem, razvaliti vrata. Prije nego sam ga uspio do-
pa kako god. Ako mi je suđeno da umrem zvati i pozdraviti, mama je otvorila vrata.
ovdje ili u tuđini, onda je bolje na svome”, “Gdje je mali? Možeš li ga dovesti?” upi-
obrazložit će svoj nepokolebljivi stav sta- ta Zlatko. “Tu sam, čika Zlatko, kako ste?
na finalni skok, kako bi me ugrizao. “Floki rica. Zlatko je otišao kratko do Hrvatske, Gdje je Floki?”, konačno se javih. Okre-
miran. K nozi. Odmah!”, začuo se prodoran negdje na početku rata, zbrinuvši supru- nuo se prema meni i prostrijelio me pogle-
Zlatkov glas. Pojavio se niotkud, odjednom, gu i djecu, da bi se zatim vratio. Da čuva dom. “To bi mi ti trebao reći!”, kaza Zlatko
kao spasitelj, ono čemu se potajno nadate nenu i Bosnu. Na tom putu, jedne prilike, onako ljutito. “Kako to mislite?”, upitah.
kada su vam sve lađe potonule. vraćajući se s linije, u olupini autobusa, u “Floki je otrovan! Da li si ga otrovao”,
Floki ga nije slušao, naprotiv. Bio je krugu nekadašnje “Centrotransove” radio- upita me.
ohrabren s dolaskom vlasnika. “Ostani nice, začut će cviljenje. Zateći će stravičan Floki je bio mrtav! Usto, ja sam glav-
uspravno. Podigni ruke iznad glave. Gle- prizor. Preklana od gelera, kuja s kučići- ni osumnjičeni! Briznuo sam u plač i otr-
daj ga u oči!”, sada se meni obratio Zlatko. ma. I jedva čujan vapaj malog psića. Donio čao ka zgradi Doma zdravlja... Zlatko me
Poslušao sam ga, djelimice, nisam ispuštao ga je kući jedne ljetne večeri... U podrum sustigao. Uhvatio me za ruku i, grcajući
kanistere, ali sam zauzeo drukčiji stav pre- bez osvjetljenja, bez vode, bez osnovnih u suzama, rekao: “Oprosti mi, molim te!
ma Flokiju. Kao da ću ja njega zaganjati. potrepština nužnih za preživljavanje... Oprosti! Nema više Flokija! Nema više
Flokija! Neko ga je otrovao!”
U tom času umro je cijeli jedan svijet...
Prvi put me pokušao ugristi na sijelu kod Zlatka, u podrumu sada Jedna radost... Nepovratno su prosuti trenu-
preuređenom za sklonište napuštene kuće Veljka K. Zlatko je ci razbibrige, sanjarenja, mirne luke usred
oluje, nečega što je davalo dašak normal-
bacio čokoladicu prema meni, a u narednom trenu je i pas skočio. nosti u ovim tmurnim vremenima... Rat
Jedva su ga zaustavili prije nego je zario zube u meso iznad se vratio u naše živote u svoj svojoj crni-
ni, ništavnosti, jezivosti... Još jedan tužan
koljena. Od tada sam u strahu i od cuka, ne samo od granatiranja! dan ostajao je iza nas. Otišao je Floki! n

STAV 27/8/2021 63