Page 33 - STAV broj 433 - 434

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Između života i sna

U ČIJOJ SAM MREŽI

SLUČAJNOG PAMĆENJA OSTAO

Prije no što sam od prvih udaraca pao na zemlju, vidio sam kako
se kroz gomilu žustro probija starija žena i, čas molećivim, čas
zapovjednim glasom, snažno, presnažno uzvikuje: “Ne, ne, pustite
ga! Ne smijete ga povrijediti! Ostavite ga, pustite! Lud je, ne zna šta
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ govori! Ne smijete ludog čovjeka povrijediti! Sklonite se, ostavite ga!”

itam kratku A. liriku (a ko je A., obilje kakvo ni sanjali niste i otkrit ću vam pobješnjele rulje i, osjetih, ledena zebnja
ostavio bih za sebe) napisanu na novi svijet lišen smiješnih vrijednosti koje prostruji kroz mene.
poleđini računa iz marketa. Ti- nosite kao težak i nepotreban teret! Popio sam sok naiskap, bio sam jako že-
Čpično za nju. Znala je, u bojazni Masa je egzaltirano odobravala, a ja sam dan. Šutjeli smo neko vrijeme.
da joj ideje ne pobjegne, napisati pjesmu na govorniku prilazio sve bliže. – Zašto si rekao ono u parku – upita
bilo kakvom papiru, a potom, nezadovolj- – Slijedite me i ja ću vaše neizvjesno tiho, jedva čujno.
na napisanim, zgužvati ga i baciti. Često se sutra učiniti bezbrižnim danas! Slijedite – Morao sam. Lagao je.
to dešavalo. Ipak i srećom, ovu liriku, ta- me i ja ću... – Da, on je lažov, a ti si mogao poginuti.
kođer zgužvanu, na vrijeme sam pronašao – Lažeš, gade, lažeš – povikao sam koli- – Da, jesam, ali ti si mi pomogla.
i sačuvao (uzgred, imala je ona mnogo os- ko me grlo nosi i žamor je umah prestao, a – Tvoj je istup koliko ispravan, toliko
tvarenih, nepogužvanih pjesama, ali takvo sva su se lica okrenula prema meni. Tišina i glup. Ovdje ne možeš ostati, moraš od-
šta nije predmet ovog teksta). Evo stihova: je kratko trajala. Nakon prvobitnog šoka ru- mah otići.
“O, čovječe, budi oprezan! lja je ponovo zaurlala i bijesno, poput stam- – Kamo? Ne znam ni gdje sam. Reci mi
Nikad nećeš – prije no što bude kasno, peda, potrčala ka meni. Nisam ni pokušao bar ko si ti.
saznati u čijoj si mreži slučajnog pamćenja pobjeći. Začudo, nisam se ni uplašio. Samo – Vrati se onamo odakle si pobjegao, a
uhvaćen ostao. sam prošaputao: “Gotovo je.” ko sam ja, uopće nije bitno.
Prokazan znakom dragocjene ti slobode, Prije no što sam od prvih udaraca pao – Ne shvatam... Odakle sam pobjegao?
krivo protumačene na zemlju, vidio sam kako se kroz gomilu – Iz Tuzle.
srcima vojske licemjera.” žustro probija starija žena i, čas molećivim, – Nisam pobjegao iz Tuzle.
Dakle, tako – rekoh šapatom. Ovako žive čas zapovjednim glasom, snažno, presnažno – O, da, jesi! I nije ti prvi put. A sad idi!
i skončavaju, pokošeni bolešću, brutalno- uzvikuje: “Ne, ne, pustite ga! Ne smijete ga Traže te i brzo će doći.
šću, spletkama ljudskih pogani, oni koji su povrijediti! Ostavite ga, pustite! Lud je, ne – Ali, barem mi reci...
od života željeli tako malo, oni koji, isuviše zna šta govori! Ne smijete ludog čovjeka po- – Požuri, idi! Nemaš mnogo vremena.
krhki i nesposobni za borbu zlom protiv zla, vrijediti! Sklonite se, ostavite ga!” Izašao sam na ulicu i krenuo suprotno od
ovom, za njih, košmarnom svijetu, ustvari Rulja je zastala kao hipnotizirana, a ona smjera kojim smo došli. Ubrzo sam izbio na
nikad nisu ni pripadali. Dakle, tako... me snažnim rukama kao od šale diže na mali trg, oivičen dvospratnim kamenim kuća-
Iste noći, kao “biber po pilavu”, usnio noge i hitro izvede iz parka. Uskim i pu- ma s ukusno urešenom fontanom u središtu.
sam grozomoran san, no, ako ništa, savrše- stim ulicama, bez ijedne izgovorene riječi, Osvrćem se. Sve je pusto. Tad mi sinu da od do-
no jasan i dramaturški posložen. stigli smo do neke kuće. Ušli smo u veliko i gađaja u parku, osim starice koja me je spasila
U prostranom, meni nepoznatom parku lijepo uređeno dvorište, na njenu gestu na- i dovela kući, nikog drugog nisam vidio. Sjeo
ugledao sam ogromnu masu ljudi okupljenu kratko zastali, pažljivo je osluškivala kao da sam na ivicu fontane, oprao ruke, umio povri-
oko nekog čovjeka koji je stojeći na dva ili tri provjerava nešto te mi potom tiho rekla da jeđeno lice i neodlučno krenuo dalje.
metra visokom kamenom postamentu držao sjednem za baštenski sto i sačekam. Iznenada, iz jedne od uličica koje su se lepe-
vatreni govor i svako malo bivao prekidan Ruke su mi drhtale i htjedoh zapaliti zasto širile uokolo, pojavi se velika grupa ljudi.
aplauzima i unisonim uzvicima odobravanja. cigaretu, ali pepeljare nije bilo. Grozničavo – Eno ga, eno ga, za njim – zaurla jedan od njih.
Otmjeno odjeven, oštrih crta lica na kojem sam se osvrtao tražeći pogledom pepeljaru, Potrčao sam, ne više od pet-šest koraka, te
su se isticale ledeno hladne sive oči, zado- praznu posudu, bilo šta, no ne nađoh ništa. osjetih da naglo otežale olovne noge ni mili-
voljno se smješkao i nehajnim pokretima Sve naokolo bilo je besprijekorno uredno metar dalje ne mogu pomjeriti. Okrenuo sam
ruke pozdravljao one najgrlatije u publici. i čisto, pa, postiđen neprikladnom željom, se, pogledao u njihova izbezumljena lica i, uz
– Vrijeme je – povika govornik kroz za- vratih paklicu cigareta u džep. Žena se po- težak uzdah, probudio se potpuno mokar.
glušujuću buku – vrijeme je, dame i gospo- javi noseći poslužavnik s kahvom i sokom. Učim sure Felek i Nas, brišem majicom
do, da promijenimo ovaj svijet sazdan od Sjela je, šutke ulijevala kahvu u šoljice i tek znojno lice, a zapitanost “u čijoj sam mreži
tuge, patnje, nepravde, mržnje! A, kako?! tad sam je pažljivo osmotrio. Kratka sijeda slučajnog pamćenja uhvaćen ostao” iliti šta mi
Vi se pitate – kako?! Reći ću vam: slijedi- kosa, sitne mrežaste bore oko smeđih očiju, grozomorni san poručuje, bistrila se i razbistri-
te mene! Podarit ću vam lijek za sve vaše male šake prošarane staračkim pjegama... la, a sve je sadržano u samo jednoj rečenici:
patnje, uništit ću nepravdu i mržnju, jer ja Gledam u njene sitne, nejake šake, iste one “Tvoj je istup koliko ispravan, toliko i glup.”
sam istina i ljubav! Samo ja! Podarit ću vam kojima me je snažno podigla ispod nogu Ništa više neću reći. n

33
STAV 23/6/2023 33
/
6
2
23
0
V
TA
S
/
23