Page 61 - STAV broj 373 - 374

Nadao sam se da se neće ponoviti Drugi svjetski rat, kada su četnici
zauzeli grad, napravivši pokolj kod nekadašnje željezničke stanice.
“Izdrži, Olovo!”, glasno izgovorih, kao da sam se hrabrio na taj
način. Nije bilo hrane, municije, goriva, sanitetskog materijala u
dovoljnoj mjeri... Ali svi smo disali, svi smo mislili kao jedno.

Ovaj put je drugačije. Morao bih otići do “evakuaciji”. Pa da, zato i služi policija! Da mi se optimizam. Formirane su nove linije.
Ahme. On će mi potvrditi. Nusret je bio ve- osigura teren, povlačenje. Dodatno me ohrabrivala činjenica da je cesta
zan za sokolački bataljon. Oni drže liniju No, na njegovom licu nisam mogao ni- prema Solunu, prema Olovu, ponovo bila
na tom potezu zajedno s borcima s prosto- šta pročitati. Nekako mi je izgledalo kao da ispunjena vojskom. Kola saniteta sve češće
ra Ilijaša. U selu je štab Ilijaškog bataljona. nije previše neraspoložen. Upravo je zapalio kretala su se u suprotnom smjeru. Za “Muš-
Trebao bih otići provjeriti. Čudne misli su cigaretu, znači da nije davno došao. Otvorio ku vodu”, za Tuzlu. Ranjenici, oni najteži...
mi se rojile. Sve bih dao da neko negira ove je ruksak. “Evo, amidža (djed) je poslao”, re- Nadao sam se da se neće ponoviti Drugi
negativne vijesti. Još sam bio u raspoloženju kao je izvadivši četiri litre ulja u staklenka- svjetski rat, kada su četnici zauzeli grad na-
kao da se to dešava negdje drugo. Ne može ma. “Otkud sad to?”, upita mati. “Premetali pravivši pokolj kod nekadašnje željezničke
biti! Ponovo izbjeglištvo. Ovaj put defini- smo nešto po vašem podrumu i naletjesmo stanice. “Izdrži, Olovo!”, glasno izgovorih
tivno. Ako osvoje Olovo, spajaju Romani- na paket ulja. Ostalo iz prodavnice. Nisam kao da sam se hrabrio na taj način. Nije bilo
ju i Ozren. Tuzla i Zenica su pocijepane. vidio amidžu da se nečemu više obradovao hrane, municije, goriva, sanitetskog materi-
Bile bi onda, definitivno, samo ogromne od početka rata!”, reče Hidajet. “Baš kad je jala u dovoljnoj mjeri... Ali je bilo opredje-
enklave. Rezervat Zenica, rezervat Tuzla, najpotrebnije”, ustvrdi mati. ljenje, duh zajedništva... Svi smo disali, svi
rezervat Sarajevo... “Otkud tebe?”, oprezno upitah. “Na smo mislili kao jedno. Od djece moje školske
Ne može biti, sve je u meni pulsiralo, obezbjeđenju”, reče rođak. Potvrdio je moje dobi do onih u poznim godinama. Odrasli su
nisam se mogao pomiriti s činjenicom da sumnje. “Znači, to je definitivno?”, rekoh. bili svi na jedinstvenom frontu za odbranu.
bi na ovom mjestu na kojem sada stojim “Na šta misliš?”, čudno me pogleda i upita Neko na linijama, neko u bolnici, neko u pra-
uskoro mogla hoditi četnička čizma. Ni- Hidajet. “Obezbjeđuješ evakuaciju”, odgo- tećim službama za podršku, poput inžinjerije
kada se nisam osjećao teže. Noge su same vorih. Kakvu, bolan, evakuaciju?! Tu sam, i civilne zaštite, koja je održavala puteve ko-
išle, propadajući u snijeg, na tih stotinjak od ranog jutra, na obezbjeđenju konvoja, liko-toliko prohodnim, automehaničara koji
metara od Nusreta do našeg izbjegličkog vojska... Došle su ‘Živiničke ose’, ‘Balte’... su osposobljavali ono malo voznog parka što
stana. U trenutku kao da nisam mogao Dolaze jedinice iz cijelog tuzlanskog regi- je ostalo za potrebe Armije, u nedostatku i
doći do daha na ulazu. Šta kazati, kako ka- ona”, reče Hidajet. dijelova, i ulja, i maziva. Toliko je bilo im-
zati mami? Šta je s djedom u Olovu? Sve I dalje sam bio nepovjerljiv. “Čuj, znam proviziranih rješenja, ali je radilo. Olovo se
mi je izgledalo mučno. Sve je bilo u preki- za Kruševo...”, sasvim tiho rekoh, tako da branilo pred daleko nadmoćnijim agresorom.
du. Nije bilo struje, televizije, radiosignala. me mati ne bi čula. “Aha... šta znaš, dripac Osjetio se taj duh zajedništva, spremnosti na
Nije bilo snabdijevanja potrepštinama, nije jedan”, odgovori prilično oštro Hidajet. žrtvu! Činilo mi se, cijeli se kosmos ujedinio
bilo saobraćaja, nije bilo sunca... Tek tmurni “Da su probijene linije”, rekoh. Hidajet nad ovim dijelom neba da bi pobijedio zlo...
oblaci, oštar januarski zrak, hladnoća i loše sada glasno odgovori, da bi i mati čula. “Ne Nakon napada panike od prije nekoliko
vijesti koje su pretjecale jedna drugu. Kuda ide to tako, dečko. Formirana je nova lini- trenutaka, sada su mi se širila prsa... Mije-
sad i kako? Kome? Hoćemo li uopće uspjeti ja. Zaustavljeni su... Izvršena je popuna iz njalo mi se raspoloženje. Ne znam objasni-
umaći? Jesmo li nova Istočna Bosna? Hoće rezervi, vojničkim rječnikom kazano, ako ti kako, čemu to pripisati, neka su osjetila
li se ponoviti Bratunac, Vlasenica, Višegrad, već trebaš sve znati! Izdržat ćemo mi i ovo. iznutra zatomljena, možda baš za ovu pri-
Zvornik... Ili će, ako uđu u Olovu, biti još Nemaju oni snage, naročito u ovim vremen- liku stvorena, proradila.... Kako god, neka-
žešće, brutalnije... Ipak su imali i previše skim uslovima, tako brzo napredovati! A ko sam znao, ostat ćemo! Svoji na svome!
gubitaka na ovom ratištu. siguran sam da dalje neće ni centa!”, reče Olovo neće pasti! Olovo neće pasti! Kao da
Hidajet. “Previše je toga u igri da bi se iz- je ta rečenica odzvanjala padinama Konju-
STIŽE POMOĆ SA SVIH STRANA gubila ova bitka. Ne sekirajte se”, nastojao ha i Zvijezde, dok sam posmatrao Hidajeta
Zatvorio sam oči, dohvatio šteku i otvo- je biti optimističan. Nije dugo sjedio, pet- i vojnike Armije RBiH kako po snijegu i
rio vrata. Na moje iznenađenje, u sobi je sje- naestak minuta, spustio se ka cesti. ledu idu ka Olovu, ka ratištu, ondje gdje će
dio naš rođak Hidajet, djedov bratić. Pomi- Dalje više nisam pitao. Znam samo da je se možda već sljedeći sat odigrati hamletov-
slih, sigurno je i on došao da pomogne pri “biti ili ne biti” u ovim trenucima. Povratio ska bitka: biti ili ne biti – pitanje je sad! n

STAV 29/4/2022 61