Page 65 - STAV 78 01.09.2016

hadžija prošao ovuda i obišao pola svi- nogom stupio pred maltarnicu. Hilja- se svima. Ali ne možeš kroz zabranu,
jeta i sretno se vratio iz Meke, a smrt du dana, iz sahata u sahat, u strahu se jarane, pa se svijet naposljetku okani
mu dođe na prag. šaptala dova: “Bože, koji si riznica svih ćorava posla. Jedino bi svakog dana, i
Pogan je to neviđena. Brzo je s Vrat- dobrota, sačuvaj nas svega čega se pla- u podne i nakon ikindije, krenula škrta
nika skočila na Hrid i za nekoliko dana šimo.” A gore, ponad malte, mezari su kolona od Hadžijske džamije, koju sa-
opkolila svo Sarajevo. Valjalo se tri go- rasli k’o bostan po sarajevskim baštama. gradi, kako se priča, još za vrijeme Gazi
dine hrvati sa seljacima kojima nikako Ni hadž nikom nije padao na pamet: Husrev-bega njegov intedant Mustafa.
nisi mogao objasniti da ne valja ulaziti jesi li iz Sarajeva, niko ti ni blizu hana Sretan bi čovjek bio kada bi samo jedan
u grad. Kažu da je pokosila 15.000 duša, ne da, ni prismrditi, pa ti de, putuj. tabut nosili na čelu. A često bi odnekud
pustoš je ostavila iza sebe, besramnica. Ovdje, na maltarnici, morila je dosada. od čaršije došla i druga dženaza, pa i tre-
To je kao kad niko dvije godine ne bi Malo se kome ulazilo u grad, a izlazilo ća, da Bog sakloni i sačuva. Pregazile bi
Šeher-ćehajinu ćupriju, spojile se na Tr-
žištu i skupa krenule uz brdo.
Nevoljko su se verale te pokunje-
ne grupe. Poput prikazanja, vukle su
se opustjelom kaldrmom s obiju strana
zatvorenom drvenim zidovima. Iza avli-
ja, u strahu, sporo i tugavno, razvlačio
se život, sasušen kao hošef. S najviših
prozora na konacima koji, kao djeca po
visini poredani uz brdo, stoljećima učti-
vo gledaju jedni drugima preko krova,
ispraćala su ih uvehla lica prerano dozr-
jelih djevojaka kojima niko više ne kuca
na pendžere. Djeca su radoznalo virila
između rastočenih avlijskih dasaka. Nji-
hove matere nosale su usijane žeravice
u mašicama kadeći s njima avliju i ba-
štu, hučući i bajajući: neka se morija u
moru umori. Iz šume oko Muhadžirskog
mezarja pratili su ih pogledi najbezobra-
znijih seljaka; oni bi strpljivo čekali da
utihne dobovanje grobljanskog busena
o dasku da bi se pomiješali među oža-
lošćene i tako, na prevaru, ušli u grad;
kako je u koloni koja ispraća meita uvi-
jek bilo onih koji su namjerili da se ne
vrate kad jednom prođu carinu, bezbeli
si ih džaba brojao. I tako su tih godina,
praćene nemoćnim pogledima, granicu
grada, u tišini i nijeme, svakodnevno,
prelazile nebrojive dženaze. Neka se
nikad više takve povorke ne uzveru uz
ovaj sokak. n

STAV 1/9/2016 65