Page 25 - STAV broj 310

unosio svoje srdce, svoju dušu, svoje misli i osjećaje, stvaraju- Hrvatskih oružanih snaga. S takozvanog “križnog puta” vratio
ći motive svojih pjesama iz najbolnijih kao i iz najradostnijih se u Mostar, gdje je mobiliziran u Jugoslavensku armiju. Nakon
dana svoje prošlosti. Mnogi se, često puta, zanose tuđim, stra- odsluženja vojnog roka, upisao je studij medicine. Uz liječnički
nim pjesmama i stranom umjetnošću, premda se naše narodne poziv bavio se interpretacijom, pronalaženjem i sakupljanjem
pjesme mogu staviti uz bok pjesama svih ostalih naroda, pa ih sevdalinki. Po njemu je nazvana ulica u sarajevskom naselju
čak što više u mnogo čemu, a osobito svojom osjećajnošću, lje- Breka, u općini Centar.
potom i bogatstvom rieči, melodioznošću i subtilnošću, daleko
i nadmašuju. Kroz te naše pjesme toliko je puta progovorila čas POZAJIĆ, Mladen, dirigent i kompozitor (Županja, 6. 3.
razpjevana, čas u suzama i boli razplakana duša bosanskoher- 1905. – Sarajevo, 28. 3. 1979): Na Muzičkoj akademiji u Zagre-
cegovačke Hrvatske. Zbog toga nas u pjesmi ne može osjetiti bu studirao je komponiranje kod Blagoja Berse, dirigiranje kod
nitko onako snažno i podpuno, tko nije nikao i uzrastao na ovoj Frana Lhotke i klavir kod Svetislava Stančića. Diplomirao je
grudi, na kojoj je ona nikla. Na sinošnjoj priredbi nastupili su 1937. na Odjelu za dirigiranje. Usavršavao se u komponiranju
mahom izabrani pjevači naše krugovalne postaje i to gđica Sa- u Parizu i Beču. Vodio je ili utemeljio zborove “Jablan”, “Slo-
mija Alajbegović, Munevera Berberović, Adela Čubelić, Jozo ga”, “Radić”, “Zora” i “Lisinski”. Vodio je Oratorijski zbor u
Penava, Izet Krajina, Zaim Imamović i Refik Mirojević. Svi su zagrebačkoj Crkvi sv. Marka, a u periodu od 1930. do 1941. Za-
oni odpjevali po rukoviet najljepših naših sevdalinki, pobrav- grebačke madrigaliste. Za vrijeme NDH bio je redovni profesor
ši topao pljesak od prisutnog obćinstva. Kada bismo kazali, da Muzičke akademije u Zagrebu te njezin rektor 1941. Osnovao
je ovaj ili onaj pjevač bio najbolji, zamjerili bismo se ostalima, je 1941. Komorni zbor Radija Zagreb i bio dirigent tog zbora
jer su svi pjevali s mnogo osjećajnosti i ljubavi, pa je prisutno do 1945. Napisao je kao samostalna djela Nekoliko riječi o diri-
občinstvo, pozivalo pljeskom svakog od njih, da bar odpjeva još giranju (1942), Uvod u nauku o harmoniji (1942) i Savjeti mladom
po jednu pjesmu. Čitav tok priredbe prenašan je putem Državne zborovođi (1942) – objavljeno i u nastavcima u listu Proljeće. Sa-
Krugovalne Postaje Sarajevo, pa su je slušatelji izvan dvorane, rađivao je u periodici Hrvatski narod (1941), Književni tjednik
kao i izvan Sarajeva, mogli vrlo dobro pratiti.” Ulice po Jozi (1941), Nova Hrvatska (1942), Proljeće (1943/44, 1944/45). Po-
Penavi nazvane su u sarajevskom naselju Stup, u općini Ilidža, slije rata je osuđen na gubitak građanskih prava te se izdržavao
kao i u rodnom mu Kiseljaku. svirajući po kafanama u malim gradovima. Tek nakon nekoliko
godina dolazi u Sarajevo, radi kao korepetitor u Operi, zatim
PLANIĆ, Stjepan, arhitekt (Zagreb, 27. 12. 1900. – Zagreb, predaje u Muzičkoj školi i napokon od 1956. na Muzičkoj aka-
26. 12. 1980): Završio je Srednju tehničku školu 1920. u Zagre- demiji. Osnovna muzička škola u Sarajevu nosi njegovo ime.
bu, od 1927. do 1931. studira na Odjelu za arhitekturu Umjet-
ničke akademije u Zagrebu. Radio je u Arhitektonskom birou POŽGAJ, Zvonimir, arhitekt (Zagreb, 16. 3. 1906. – Zagreb,
R. Lubinskog, a već 1927. osniva vlastiti atelje. U periodu od 10. 12. 1971): Na Arhitektonskom odsjeku Umjetničke akademije
1930. do 1935. član je grupe “Zemlja”, sudjelujući na njezinim u Zagrebu diplomirao je 1932. godine. Poslije studija nekoliko
izložbama te organizirajući problemske izložbe arhitektonske godina provodi u Parizu, a po povratku u Zagreb osniva vlastiti
tematike. Iako je nastojao svoj boravak u Zagrebu za NDH arhitektonski biro. Ministarstvo prometa i javnih radova NDH
proživjeti neprimjetno s obzirom na vlast, u novembru 1942. angažira ga 1941. radi preuređenja unutrašnjosti Doma hrvat-
biva angažiran za izgradnju minareta i uređenje prostora oko- ske likovne umjetnosti u džamiju. Prema vlastitim navodima,
lo zgrade džamije. Arhitektonski intervenira ne dirajući glav- najvažnije je bilo riješiti akustička i termička pitanja. Da bi se
nu zgradu. Tako je Meštrovićev paviljon ostao koliko-toliko glas mujezina posvuda mogao podjednako dobro čuti, razdije-
sačuvan za buduće naraštaje jer džamija nije imala uobičajeni lio je postojeći kružni tlocrt glavne dvorane na 36 segmentnih
pročelni ulaz, veliku kupolu, niti joj je tlocrt bio promijenjen polja, a ispod svoda je izveo novi, rebrasto-željezno-betonski,
u kvadratni. Prema vlastitim navodima, nastojao je naglašeni na koji postavlja difuzni pojas svjetla. Rješavajući unutrašnjost
široki oblik glavne zgrade proširiti u perivoj. Tri minareta nisu Zagrebačke džamije, nastojao je ostvariti dojam arabeske “kao
bila prigrađena neposredno uz zgradu, već su stajali kao zasebna najznačajnijeg elementa arhitekture džamije, i to pomoću ple-
arhitektonska tijela na visokim ukrašenim kvadratnim nišama. tera s Držislavove ploče, splitske krstionice, Branimirova ka-
Izradili su ih domaći obrtnici od bračkog kamena. Njihova ur- mena i drugih kamenih spomenika naše prošlosti”. Na njegov
banistička protuteža jeste zdenac čiji je vodoskok predstavljao je poticaj za izradu modeliranih reljefa pleterne ornamentike,
četvrtu vertikalu. Smještanjem fontane i opločenjem površine arapskih slova i sl. angažirano 13 kipara. Ime mu se spominje i
uokolo nje Planić je stvorio jedan od urbanistički najljepše ri- uz nerealizirani projekt za gradnju novog zagrebačkog glavnog
ješenih zagrebačkih trgova. kolodvora. Nakon Drugog svjetskog rata, posvetio se uglavnom
gradnji kupališta (Zadar, Stubičke Toplice, Crikvenica, Omišalj).
POLOVINA, Himzo (Mo-
star, 1927 – Plav, 1986): Je- RAČKI, Mirko, slikar (Novi Marof, 13. 10. 1879 – Split, 21.
dan od najpoznatijih i naj- 8. 1982): Školovao se u Zagrebu, Beču i Pragu, a usavršavao u
boljih izvođača sevdalinke. Münchenu i Rimu. Od 1920. živio je u Zagrebu. Prvi put izlaže
Pred kraj Drugog svjetskog 1905. na izložbi Društva umjetnika u Zagrebu, i to crteže perom
rata, kao pitomac Časničke s temama iz Danteove Božanstvene komedije. Od tada pa do kraja
škole u Zagrebu, s nepunih svog radnog vijeka u slikarstvu je poglavito vezan uz temu tog
osamnaest godina, povlači se spjeva. Početkom Prvog svjetskog rata preselio se iz Münchena
pred partizanima, odnosno u Rim, a 1915. u Ženevu, gdje živi četiri godine. Za NDH živi
pred Jugoslavenskom armi- povučeno. Potkraj 1942. završava oslikavanje Crkve sv. Petra i
jom, prema Bleiburgu. Sma- Pavla u Osijeku (Navještenje, Poklonstvo kraljeva i Oplakivanje
tra se da je činjenica što nije mrtvog Krista) i odaziva se pozivu na dobrotvornu izložbu Hr-
još bio punoljetan uvjetovala vatskog crvenog križa 1943. U postavu izložbe Hrvatske um-
da preživi i ne bude zakonski jetnosti u Berlinu i Beču izbornici su mu uvrstili sliku Frances-
sankcioniran kao pripadnik ca da Rimini (ulje, 1909). Bio je dopisni član JAZU-a od 1921.

STAV 11/2/2021 25