Page 68 - STAV broj 233

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
Dvadeset godina od završetka medrese

FACEBOOK I

NAŠA SJEĆANJA

Piše: Kad te, recimo, Zijo Ljevaković pogleda onim svojim plavim očima i, uz blagi
Safet POZDER
smiješak, kaže: “Kečina”, to je kečina da si mu iz oka ispao. Tako je bilo i kod
Čikića iz matematike ili rahmetli Zehre iz historije. Kod Mujkija smo svi imali
nadimak “haaaadžo”, ali hadžo je mogao dobiti finu ocjenu samo ako je fino
naučio, i nikako drugačije

odsjetiše me društvene mreže na svake godine, tako da ne mogu pouzdano prošetamo i porazgovaramo. Ne sjećam se
neko minulo vrijeme koje, po ne- utvrditi je li to ona koja gleda na Hanikah da sam s nekim razgovarao tako prisno,
koj inerciji, nazivamo “starim, li- i Ferhadiju, ili ona s druge strane, što gle- otvoreno i opušteno. Bio je to isti onaj
Pjepim danima”, premda se to tada, da na tramvajske šine i gore prema Bje- profesor, sada već pred penziju. Među-
za iste te dane, nije moglo reći. Zapravo, lavama, Mihrivodama i Kovačima. Nije tim, sav onaj respekt, strepnju, ili kako
ova kovanica “stara, dobra vremena” vrlo ni važno. Zagonetnije mi je kako je foto- god ga nazvali, sada je zamijenila profe-
je indikativna i tjera da se o njoj razmis- grafija uopće nastala. Mobilnih telefona sorsko-đačka ljubav koja me nevjerovat-
li. Nismo bili zadovoljni, svega nam je nije bilo ni na mapi, a ako je ko i imao no obradovala i razgalila.
falilo i podosta smo se mučili, ali su ti kakav, to su bili oni tipovi na kojima se Bio sam iznimno tužan kada je prese-
dani, iz ove vizure, dobri i lijepi. Valjda jedino moglo do besvijesti ganjati onu lio, ali i izuzetno sretan što pripadam ple-
će biti isto i s ovim današnjim danima, u zmiju, nazvati i javiti se. Ne sjećam se jadi koja je učila od takvih ljudi. S njim
nekoj potonjoj vizuri!? Još da je razluči- da je iko ikada fotografirao nas učenike, u posjeti bio je i profesor Munir Ahmet-
ti šta je te minule dane obojilo tako ve- i to usred časa, posebno ne kod strožijih spahić, kome također predajem rahmet
selim i pozitivnim etiketama – dani kao profesora, kakav je ovaj na fotografiji. i odajem priznanje na svemu onome što
dani ili, pak, mi u njima – bilo bi lijepo, Ipak, neko je fotografirao, i to baš kod sam od njega naučio.
čisto da se zna. tog profesora, i to baš usred časa. Sudeći Da se vratim fotografiji. U ozbiljno
Možda zato što nam se čini da su ta- po usplahirenim pogledima nas učenika lice profesora koji lista dnevnik još ozbilj-
dašnji problemi, u odnosu na trenutne, i po načinu na koji profesor lista dnev- nije gleda nešto više od dvadeset učeni-
neuporedivo lakši, da ne kažem neznat- nik, gotovo je izvijesno da se radilo o ka. Vidim sebe u prvoj klupi do prozora.
ni!? Možda slavodobitno likujemo nad času kada je profesor ispitivao, a mi bili Gledam mlađahna i dobro znana lica svo-
činjenicom da smo vrlo ozbiljne životne nepripremljeni, što fotografiji daje još jih prijatelja. Na trenutak zastanem kod
situacije savladali bez po muke!? A mož- veću mističnost. ponekog, prizivajući u sjećanje njegovo
da i zbog toga što protok vremena, htje- Na fotografiji je profesor Rešid Bi- prezime, ali su u konačnici svi na broju.
li – ne htjeli, svemu, pa i teškoći dadne lalić, rahmet mu plemenitoj duši. Kako Uzdahnem jer na slici vidim dvojicu koji,
neku mekšu, suptilniju boju!? Jednom smo samo strepili od njega! Zapravo, Allahovim emerom, više nisu među živi-
pročitah kako je naše “danas” zapravo više je to bilo neko poštovanje koje bi ma. Rahmetli Jasmin Milišić uvijek je bio
sutrašnje “jučer” koga ćemo se sa sjetom on, preciznim i britkim obrazlaganjem lijep i frajerski dotjeran. Bio je za glavu
prisjećati, pa je na nama da se potrudimo akaidskih tema, dotjerao do stupnja viši od većine u razredu i lijep k’o slika.
danas kako bi nam sutra jučer ljepše bilo. strepnje. Jedno vrijeme, tih godina, bio Koliko je bio lijep, toliko je bio stidan i
Kako god, ja za te dane ne umijem je i direktor Medrese, što je cijelom od- povučen. Bili smo cimeri u sobi. I posli-
pronaći ljepšeg opisa od “staro, dobro nosu davalo dodatnu notu ozbiljnosti i je medrese smo se obilazili. Otišao je na
vrijeme”, a na njih me podsjeti Facebook poštovanja. Tako ozbiljnog i poslu pre- imamsku službu u Njemačku. Jedne ve-
i to tako što mi u odjeljku “Uspomene” danog zapamtio sam rahmetli Rešida. čeri zaspao je i više se nije probudio. Li-
izbaci jednu fotografiju. Stara je barem Na sve nedoumice i nejasnoće rado je jepi Jasmin, rahmet mu duši!
dvadeset i kusur godina. Dakle, datira iz davao odgovore i pritom bio direktan. Hajrudin Halač bio je pravi veseljak.
vremena kad se baš i nismo rasipali fo- Mi bismo to kazali: “U glavu – pa kome Od njega glava nije mogla zaboljeti. Eto,
tografijama, posebno ne onim iz srednje se sviđa, sviđa!” i on mi je bio cimer pune četiri godine.
škole, uz iznimku mature. Godinama poslije, došao mi je u dže- Oženio se, izrodio djecu i skućio se, ali
Na fotografiji je jedna od učionica mat. Bio je ramazan. Njegov zadatak bio Božija bijaše preča – razbolje se i vrati
Gazi Husrev-begove medrese, i to baš je da posjeti moj džemat i softu iz Gazi- svom Gospodaru. Rahmet lijepoj Hajru-
ona u kojoj je bio moj razred. Bili smo jine medrese. Kako je stigao ranije, do dinovoj duši!
B odjeljenje, učionice smo mijenjali iftara smo imali poprilično vremena da A ostali?

68 22/8/2019 STAV