Page 34 - STAV broj 324
P. 34
SLOBODA PALESTINI
Mahmud Derviš (13. III. 1941 – 9. VIII. 2008)
PRETPOSLJEDNJI GOVOR “CRVENOG INDIJANCA”
PRED BIJELIM ČOVJEKOM
Na ovoj zemlji Napadaju me i na me bacaju kamenje. Riječi mi mučne govore.
Žele da umrem pa da me pohvale.
A oni su preda mnom zatvorili kapije doma tvojega. Oni su me otjerali
Na ovoj zemlji vrijedi živjeti. sa poljana.
Zbog treperenja aprila, Grožđe su mi otrovali, oče moj. Igračke mi polomili, oče moj.
Jutarnjeg mirisa hljeba, Kad se lahor mojom kosom poigravao, mučki napadoše, i mene i tebe.
Mišljenja žena o muškarcima, Pa, šta im to ja učinih, oče moj?
Eshilovih djela, Onomad, kad leptiri su mi oko ramena plesali, kad klasje mi se
Prve ljubavi, smiješilo, i ptice mi se u krilu gnijezdile.
Gnijezda na stijeni, Pa, šta im to ja učinih, oče moj, i zašto baš ja?
Majki što bdiju nad uzdasima naja Ti me nazva Jusufom, a oni me u bezdan baciše, i za to vuka okriviše;
Zbog dušmanskog straha od uspomena. A vuk je milostiviji od brataca mojih.
Najdraži oče moj! Da l’ šta zgriješio sam kada rekoh:
Na ovoj zemlji vrijedi živjeti. „Vidjeh jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec! Vidjeh ih kako sedždu
Zbog posljednjih dana septembra, mi čine.“
Žene sa bujnim grudima u kasnim četrdesetima,
Trena sunčeva svjetla u tamnici,
Oblaka što zrcali jata stvorenja, Pretposljednji govor “crvenog
Zbog pozdrava naroda onima koji sa osmijehom
U smrt odlaze. Indijanca” pred bijelim čovjekom
Zbog straha tiranina od pjesama.
1.
Na ovoj zemlji vrijedi živjeti. I tako, mi smo ti koji jesmo kraj rijeke Mississipi. Pripada nam ono
Jer na ovoj zemlji je princeza svijeta što od jučer ostalo je,
Majka svih početaka, majka svih krajeva. Ali boja neba se promijenila, i more sa istoka isto nije,
Zvala se Palestina. Bijeli gospodaru! Vlasniče konja,
I počela se zvati Palestina. Šta želiš od onih koji noću odlaze šumama?
Moja princeza... Vrijedi, jer ti si princeza moja, Uzvišen je naš duh, sveti su naši pašnjaci,
Vrijedi da živim i ja. A zvijezde su riječi blistave. Ako se u njih zagledaš pročitat ćeš
naše priče sve:
Tebi što čitaš retke ove Rođeni smo ovdje, između vatre i vode.
Ponovo ćemo se roditi među oblacima na rubu azurne obale kad
Tamni su ljiljani u srcu mome, Sudnji dan nastane.
Vatra plamti na ovim usnama. To će uskoro biti, pa, ti više ne kosi travu i ne ubijaj vlati njene,
Iz kojeg bezdana izmiliše, Jer u njoj duh je naš koji štiti dušu zemlje ove.
Križevi od srdžbe? Vlasniče konja! Poduči ata svoga da se izvine
Prihvatio sam svoje boli, Duhu prirode zbog svega što našem drveću učinio je:
Prigrlio pogrome i gladi. Ah! Drveće, sestre moje
Srdžba je moja ruka. Srdžba mi na usnama. Mučiće te baš kao što su mučili mene.
Krv u mojim venama rijeka je bijesa! Zato nikad ne zatraži oprosta
Ti, što čitaš retke ove, Od drvosječe što majku moju i majku tvoju ubio je.
Ne očekuj od mene šapate!
Niti riječi uzvišene! 2.
Šta vrijedi cvijeće, Bijeli gospodar nikada neće razumjeti riječi drevne
Ako se skrilo u guste šikare? Što su potekle ovdje od duša što su između nebesa i krošanja lebdjele.
Zašto ne mogu riječima crvenim Kolumbo slobodni, ima pravo da otkrije Indiju u bilo kojem moru,
Zaliječiti rane nevidane? Njegovo je pravo da naše duhove zove začinima ili Indijancima.
Ovo je patnja moja! On može da razbije morsku busolu da na svome pravcu ostane,
Uzaludan udarac u pijesak, Može ispraviti vjetrove Sjevera! Ali on nikako ne može da povjeruje
I drugi međ’ oblake! Da izvan granica njegove mape postoje ljudi koji su jednaki, poput
Dovoljno je što sav sam od srdžbe, zraka i vode!
Jer srdžba je kresivo za vatre velike! I da se oni rađaju baš kao što se ljudi rađaju u Barceloni,
Samo što se oni za sve mole Bogu prirode i ne obožavaju zlatne poluge.
Ja sam Jusuf, oče moj Kolumbo slobodni tragao je za jezikom kojeg ovdje bilo nije,
Za zlatom u lobanjama naših dobrih djedova.
I dobio je sve što je htio od nas živih i nas mrtvih!
Ja sam Jusuf, oče moj. Oče moj, braća rođena ne vole me. Ne žele
me, oče moj. Pa, zašto onda i iz groba nastavlja svoj pohod koljački sve do kraja?
34 21/5/2021 STAV
