Page 35 - STAV broj 324

Nama ništa nije ostalo osim nekoliko ukrasa za ruševine i perja Srce koje škrguće o hridi što glačaju ga u melodijama violine...
mekahnoga na odjeći mornara. Nedostajat će vam to sve.
Sedamdeset miliona srca iščupao si Nedostajat će vam smetenost revolveraša: Ako nas već morate ubiti,
Zar nije dovoljno i previše, pa opet želiš da se vratiš iz mrtvih kao Nemojte ubiti ta bića što su sa nama drugovala, nemojte ubiti našu
kralj na prijestolju novog vremena. prošlost
Zar nije došao čas, tuđine, da u istom dobu sretnemo se mi, stranca Nedostajat će vam primirje sa našim duhovima u danima jalove zime,
dva? I sunce što slabije sija, i mjesec što nije pun, a sve da bi zločin bio
I na istoj zemlji, baš kao što neznanci pred ponorom susretnu se? manje proslavljen
Na ekranima kina, pa dajte sebi vremena
Naše je ono što je naše... i još komad vašeg neba. Da ubijete Allaha...
Vaše je ono što je vaše... i još dio naše vode i zraka našega.
4.
Naše je ono što imamo od kamenja... a vaše ono što imate od željeza Dobro znamo šta u sebi skriva ova maglina što na nas nadire
Dođi da podijelimo svjetlost pod okriljem hlada. Nebo se spušta i na našoj zemlji ispušta dušu.
Vrba se kreće na krilima vjetra i zvijeri osnivaju svoja carstva
Uzmi noći koliko želiš, nama ostavi barem dvije zvijezde U zjapovima ranjenoga kosmosa dok morska voda nagriza naše
Da naše mrtve pokopamo u orbite nebeske. drvene kapije.
Uzmi mora koliko želiš, nama prepusti barem dva talasa, Ni prije stvaranja zemlja ne bijaše ovako bremenita.
Da ulovimo nešto ribe. Ali mi smo spoznali nešto slično još prije početka vremena.
Vjetrovi će nam prenijeti kazivanje o našem počelu i kraju, no krv
Uzmi zlato iz zemlje i sa sunca, nama ostavi zemlju naših imena ćemo liti za ovo naše sada
I onda se vrati, tuđine, svome rodu i nastavi za Indijom tragati. Pa ćemo dane svoje pokopati u pepeo legendi. Atina nije naša.
Razaznajemo vaše doba u maglini prostora. Atina nije ni vaša.
3. I dobro znademo šta nam je pripremila sila čelična, gospodar ovog
Naša imena su razgranate mladice Božijeg govora, vremena,
Ptice ove kruže visoko su iznad pušaka. I za božanstva što ne izbrojaše sol u kori našega kruha.
Ne lomite drvo našeg imena, vi što pristižete s mora sa ratnim pokličima. Znamo da je činjenica moćnija od istine, znamo da su se vremena
Ne puštajte razjarene konjice ovim mirnim poljanama. promijenila.
Vama vaš Bog, nama naš; vama vaša vjera, nama naša. Onomad kad se promijenila vrsta oružja.
Zato, nemojte Allaha pokopavati u knjige Pa, ko će onda uzvisiti glasje naše do suhih kiša u oblacima?
U kojima vam je obećana zemlja na našim rodnim grudama, Ko će poslije nas svjetlost glačati? Ko će živjeti u našim hramovima?
Kao što vi tvrdite, i nemojte vašeg Boga učiniti tek stražarem na Ko će naše običaje čuvati od jeke čelika?
dvoru kralja! Stranac je kazao: „Obradovat ću vas civilizacijom“ – i potom nastavio:
Uzmite ružu naših snova kako bi ste osjetili naše veselje! „Ja sam gospodar vremena i dođoh da naslijedim vaša ognjišta.
Spavajte u hladu naših vrba kako bi ste letjeli poput jata golubova, Idite pred nama, pa da leševe vaše možemo brojati na površini jezera.“
Baš kao što su u miru letjeli naši dobri preci, i u miru se vraćali. „Obradovat ću vas civilizacijom“ – reče – „da bi jevanđelja živjela.
Bijeli ljudi, nedostajat će vam uspomene na odlaske sa Sredozemlja, Prođite, da Bog ostane meni samome.
Nedostajat će vam vječita samoća u šumi daleko od provalija, U očima našeg Uzvišenog Boga, mrtvi Indijanci bolji su od živih.
Nedostajat će vam mudrost poraza, padova i izgubljenih ratova, Gospodar je bijel, baš kao što je bijel ovaj dan. Vaš svijet vama, a
Nedostajat će vam stijena što stoji stamena u divljoj rijeci vremena, naš nama.“
Nedostajat će vam trenutak bilo kakvog sanjarenja Stranac je kazivao čudne riječi, a u zemlji je kopao bunar da u njega
Koje bi u vama probudilo nebesa bez kojih ne može zemna prašina, pokopa nebesa.
Nedostajat će vam tren kolebanja između dva puta, Stranac je kazivao čudne riječi i lovio našu djecu i leptire.
I Euripid će vam nedostajati jednoga dana, Tuđine, šta li si to samo obećao našim vrtovima?
Himne iz Kanaana i Babilona... Cvjetove od cinka što ljepši su od naših ruža? Pa neka bude šta
Nedostajat će vam biti mora.
O Sulamiti Solomonova pjesma na pjesmama, nedostajat će vam Međutim, znaš li da jelen ne pase travu koju je namočila krv naša?
čežljivi cvijet ljiljana, Tuđine, znaš li da su bivoli naša braća, a biljke naše sestre?
Nedostajat će vam, bijeli ljudi, uspomene na dane kad ste krotili divlje Ne kopaj dalje! Ne probadaj kornjaču na čijim leđima
konje, Snatri naša majka zemlja.
Naša drva su njena kosa, a njeni ukrasi su naša gizdava odora.
„Na ovoj zemlji nema smrti“. Zato ne mijenjaj njeno krhko tijelo.
Ne razbijaj zrcala njenih voćnjaka.
Ne struži je, ne nanosi joj bola. Naše rijeke, pojas oko njenog struka.
Mi smo njena djeca, i mi i vi, pa nemojte je ubijati.
Za koji tren nas više neće biti, uzmite nam danak u krvi,
A nju ostavite onakvom kakva jeste
Taj najljepši stih Božiji na vodi
Njemu i nama.
Glasje naših predaka slušat ćemo u fijuku vjetrova,
Njihove ćemo damare osjećati u ocvalim krošnjama.
Ova je zemlja naša majka i svaki je kamen svetinja.
Ova je zemlja koliba u kojoj božanstva žive sa nama
Sa svakom zvijezdom što osvjetljava noć naših molitva.
Hodili smo goli dok nas nije odjenula duša,
Duša žena što za nas pripremaju zemaljske darove.

STAV 21/5/2021 35