Page 70 - STAV broj 343

DRUŠTVO

Niko se tih dana ne bi sjetio
Todora. A po njemu ovo
mjesto dobi ime i ostade
kroz stoljeća i ispra se kroz
zaborav a da nikada nikome
ne pade na pamet da ga
mijenja. Kazuju da se ova
utvrda zvala Novigrad prije
nego će se na historijskoj
pozornici, ovdje pred vratima
ovog grada, s isukanom
sabljom pojaviti on – Todor.

sasvim zauzeše, iz poštovanja prema vi-
tezu koji je neviđenom srčanošću branio
svoj grad, zvaše ga i oni Todorovo i ostade
mu tako ime do današnjih dana, mada se
odavno zatrnu priča o hrabrom kaštelanu
Mihajlu Deli Todoru.

POSLJEDNJI KAŠTELAN
Posljednji je na Todorovu stolovao
Huska Miljković. Znao je prevejani Huska,
kojem niko, ni prijatelji ni neprijatelji, nije
mogao odrediti ni ideološku crtu a kamoli
misao, da ovo mjesto i dalje, mada je vrijeme
odnijelo sve sa sobom, pa i čuvenu krušku
kolatušu, ima magičnu moć nad Krajišni-
cima. Iako je još Omer-paša Latas, kako
se nekada pričalo, dao da se kruška sasije-
če, čuvši da je to isto kao da si Krajišniku
ruku iščupao, znao je Huska da ona i dalje
živi u predanju, u priči, u krajiškom bilu,
pa stoga odluči da ovdje, u zidinama starog
grada, postavi svoj štab i da odavde koman-
duje svojom vojskom od 3.000 ljudi i da,
poput kakvog srednjovjekovnog plemića,
vlada odavde cijelom Cazinskom krajinom.
Onu godinu, pretposljednju ratnu, koliko
je postojala Huskina milicija, Huska je bio
pravi gospodar na Krajini i niko, ni Šva-
bo, ni Italijan, ni ustaša, ni četnik, ni nje-
govi bivši saborci partizani, ama niko nije
mogao proći ovuda bez njegove dozvole.
Namjerno je, vele, pustio da narod ra-
znosi sve priče o Todorovu i kruški oko
koje je nekada Krajišnik pobadao ratne
bajrake. Nema sumnje da ih je i sam pod-
sticao i da se samo dvosmisleno smješkao
kada bi do njega došla pripovijest kako
snagu svoju crpi baš s ovog mjesta i da izronit će s mjesta gdje noć prelazi u dan gudurama pećkim, podno Todorova, gdje
mu obnoć dolaze na sijelo Mujo i Halil i jurnuti da u odlučujućem jurišu zauvijek se povukoše posljednje bundžije i boriše
Hrnjica, Osman-aga Beširević, Hasan-aga sasijeku glave svih dušmana nad Bosnom. se do posljednjeg daha, žilavo i bespošted-
Pećki, Alija Kedić, Hasan Salkić i Hadži Tako mu je bila draga i druga priča, ona no. A opet, govorahu treći, da ju niko nije
Ibrahim Međenlija i da niko od njih nije što je pripovijedala kako je kruška nadži- posjekao, nego da se nakon austrijske oku-
mrtav i samo se čeka noć u kojoj će kruška vjela Latasa i da je bila ovdje sve dok nisu pacije, istog onog dana kada se i posljednji
nanovo iznići iz zemlje i raširiti krošnju i došli Austrijanci, te da su je oni posjekli, bosanski ustanik predade i tako se zatrnu
do zore pustiti i cvijet i plod i dozreti, i svi jer nigdje im u Bosni za okupacijskog po- otpor, sama od sebe počela sušiti i da otad
oni krajiški junaci podavljeni u vremenu hoda ne izginu više vojnika nego ovdje, u nije dala ploda, ni pustila lista, a kora joj

70 1/10/2021 STAV