Page 51 - STAV broj 248
P. 51
su neki ranjenici podlegli i tad bi ih se
ostavljalo”, priča Kemail.
U nastavku puta kolona je prešla putnu
komunikaciju na Crnom Vrhu, koja je spajala
Kalesiju i Zvornik. “Preko Crnog Vrha smo
išli držeći se za ruke kako se ne bi po tom
mraku ko izgubio. Tu se kolona bila privre-
meno razdvojila jer je bio naišao jedan voj-
ni džip, koji su naši borci ubrzo likvidirali.
Tad sam bio u dijelu kolone koji je zaostao.
Dok smo prelazili Crni Vrh, pala je bomba
i ranjena su četiri čovjeka. Pretpostavljam
da je bomba nekom ispala. Ljudi su već
bili počeli gubili koncentraciju, neki su po-
čeli halucinirati. Tad mi se učinilo da sam
nakratko izgubio svijest. Čujem kako ljudi
urliču oko mene. Kad sam se probudio, bila
je mrkla noć i neko trnje je bilo oko mene.
Prepao sam se. Ljudi su se nakratko bili raz-
bježali. Onda sam dobio zadatak da nosim
jednog sedamnaestogodišnjeg momka koji je
bio ranjen u obje noge, a na jednu se mogao
malo oslanjati. Iz straha da ga ne ostavim,
on me je tako čvrsto zagrlio, a ja nemoćan,
ni sam haman ne mogu hodati od umora i
iscrpljenosti. Rekao sam mu da ću ga nositi
koliko budem mogao. I nosio sam ga jedno
vrijeme, vukao na sve načine. Sjećam se, ko-
lona stane, ja sjednem, a on mene drži i čvr-
sto grli. Kasnije su ga drugi preuzeli, stavili
u ćebe i nosili.”
ISCRPLJENOST I HALUCINACIJE
Na Križevačkim Njivama kolona je
bila oko podne 15. jula. Do mraka se čekao
proboj linija. “Predvečer smo krenuli da-
lje. Prije polaska sam ubrao domaćih mali-
na koje su mi malo povratile energiju. Noć
koja je slijedila bila je paklena. Nastupila
je strašna oluja. Prvo je padala kiša, a onda
i led. Tako je jako puhalo da nisam mogao
do zraka da dođem. Stavljao sam ruke na
nos i prislanjao se uz stablo da se zaklonim i
udahnem zraka. Ta oluja je unijela dodatnu
paniku. Mokri smo čekali jutro. Počele su se
vatre ložiti. Kolona kreće, a treba dočekati
red jer valja da se poreda nekoliko hiljada
ljudi. Mislim da su i tu neki zaostali, da su
zaspali uz vatru i ostali u mraku. Ljudi su
gubili živce, neki su svoj pištolj davali dru-
gima bojeći se da sebi ne urade ono najgore.
Tad su ljudi prvi put počeli iskakati iz kolo-
ne, počeli galamiti i čudno se ponašati. Bilo
je to doista teško psihološko stanje. Ljudi
nisu mogli više normalno funkcionirati. Sje-
ćam se čovjeka koji se tad probudio i počeo
“U toj nemoći, iscrpljenosti, usuditi se tako napasti na govoriti: ‘Ljudi, što sjedite, ustanite, jedi-
utvrđene neprijateljske položaje, pa to je bilo ravno te, evo majka izvadila vruć hljeb iz rerne.
Ustanite, neće ovo dugo trajati.’ Pokušalo
ludosti. Ali ti ljudi su sve vrijeme bili svjesni tereta mu se pomoći, vodom ga malo politi. Tu noć
koji su preuzeli za spas što većeg broja ljudi iz cijele sam puno razmišljao o porodici, a posebno
o majci”, prisjeća se Kemail.
Šesti dan puta učesnici srebreničkog
kolone. To su heroji o kojima šira javnost zna jako marša stigli su u područje Baljkovice, na
malo”, ističe Kemail korak do slobodnog teritorija. Na tom
STAV 5/12/2019 51
