Page 52 - STAV broj 248

DRUŠTVO

je majka u Gnojnici kod Lukavca i zaputio
sam se ondje. Susret s majkom je bio naje-
motivniji trenutak u mom životu. I sad se
naježim kad se sjetim te situacije. Ona samo
plače. Kasnije mi je rekla da je, pored radosti
zbog mog pojavljivanja, slutila da ostala dvo-
jica braće nisu preživjela. Srećom, ubrzo se
uvjerila da su preživjeli”, prisjeća se Kemail.

NIŠANI SVE KAŽU
Kemail Hajdarević živio je u Gnoj-
nici oko tri mjeseca. U septembru 1995.
godine upisao je Srednju mašinsku školu
u Lukavcu, koju je završio 1999. godine.
Poslije je godinu boravio u Švicarskoj, pa
se vratio u Bosnu i Hercegovinu. Završio
je studij na Prirodno-matematičkom fa-
kultetu u Sarajevu. “Diplomirao sam na
temu Geografsko-historijski prikaz puta spasa
Srebrenica – Nezuk. Ne kažem da je taj rad
dijelu linije četnici su bili sasjekli svu Završni dio prelaska srebreničke kolo- najbolje urađen, ali je bio dobra osnova
šumu i minirali i prema dolazećoj koloni ne zabilježen je kamerama novinara sa slo- za sva dalja istraživanja na tu temu. Prije
i prema Tuzli. “Doista je bila velika hra- bodnog teritorija. To se desilo 16. jula 1995. toga sam uradio kartu Putem smrti do slo-
brost izvršiti napad na te dobro utvrđene godine u kasnim poslijepodnevnim satima. bode. Karta je distribuirana širom Bosne
rovove, zemunice i tranšeje. Naši borci s Snage Armije Republike BiH još su neko- i Hercegovine. Rađena je na engleskom,
čela su već u ranim jutarnjim satima po- liko dana kontrolirale taj prolaz iščekujući turskom i bosanskom jeziku i štampana
čeli borbe s neprijateljskim snagama. Još dolazak onih koji su zaostali u koloni. “Na je u više od 15.000 primjeraka. To je moj
dok je bila ta oluja, oni su iskoristili prili- slobodnu teritoriju sam stigao oko 17 ili 18 najveći doprinos priči o Srebrenici. Na taj
ku za napad i pokušaj proboja linije. Stigli sati. Sjećam se da, kad sam trebao izići iz način je istina o Srebrenici došla do veli-
smo na crtu, svega 2-3 kilometra od cilja, tranšeje i preći na slobodnu teritoriju, nisam kog broja učenika iz svih dijelova Bosne
trebamo preći i sve zavisi od ishoda te mogao da iziđem iz tranšeje. Valjda mi je, i Hercegovine, i to od nekoga ko je pre-
posljednje borbe. Bili smo svjesni da sav kad sam ugledao slobodnu teritoriju, naglo živjeli učesnik ‘puta smrti’. Iako sam bez
dotadašnji put i sve preživljeno može u pao adrenalin i klonuo sam. I jedan vojnik stalnog zaposlenja, nastavljam širiti priču o
trenu da se pretvori u potpuni besmisao i mi je pružio ruku i pomogao da iziđem. A Srebrenici. Kad su me neki direktori škola
uzaludan trud. Borbe su se vodile u poto- dan prije mi je amidža kazao: ‘Kemaile, pa ti, pitali šta oni mogu učiniti za Srebrenicu,
ku ispred nas, a mi smo čekali. Naježim dijete, umireš!’ Valjda sam toliko bio smršao ja sam im odgovorio: ‘Odvedite djecu u
se kad se sjetim te neizvjesnosti. Tad sam i iznemogao. Po dolasku na slobodnu terito- Srebrenicu, nišani će im sve reći.’”
osjetio da ne mogu više izdržati. I nada riju, stižem u Nezuk. Tu su nas dočekivali i Kemail Hajdarević kaže da je njegov
me počela napuštati. Onda nekad poslije- dijelili hranu. Ti ljudi su nas lijepo dočeka- put bio put dječaka koji se bori da preživi
podne je stigla vijest da se kolona pripremi li i pružili su nam sve. Zahvalan sam im do u nemogućim uvjetima, koji danima ne
za pokret. Znao sam da idem ili u smrt ili Sudnjeg dana. Uzeo sam jedan hljeb i narezak jede, koji nosi ranjenike, donosi im vodu. “I
na slobodu i bio sam spreman i na jedno i i vratio se da pitam ljude mogu li dobiti još uvijek kad mi je teško u životu, ja se sjetim
na drugo, samo da se okonča šestodnevna jedan narezak i hljeb, bojeći se da će mi biti tih situacija i tih ranjenika koji su se borili
agonija. I stigli smo na krajnje odredište. malo. Ali, uzimam dva zalogaja i ne mogu i nas koji ih nismo ostavili. Kad me danas
Naši vojnici su se poredali na obje strane da jedem dalje, hoću da se udavim, muka mi neko pita kako sam uspio sve to preživjeti,
kolone i napravili nam ešalon za prolaz. je. Samo sam popio neki sok. Kako sam dva toliko dana bez hrane, jedući samo voće i
Četnici su bili na nekih 300-400 metara od posljednja dana hodao bos, noge su mi bile lišće, ne znam odgovoriti. Pretpostavljam
nas. Sišli smo na jedan put, prešli potok isječene po tabanima i od vlage su se žuljevi da je, pored Božije pomoći, važnu ulogu
i nastavili se penjati na slobodni teritorij. bili razmekšali, pa su se dijelovi kože mogli u svemu imao adrenalin, koji je bio tako
Tad sam vidio moć oružja. Naši su zarobili kidati. To su mi poskidali, zamotali noge u jak da je čovjek uspijevao i ono naizgled
nekoliko praga, tenkova, topova, mitralje- zavoje i prebacili me u Đurđevik, gdje smo nemoguće. Tih šest dana ja živim svaki
za i sve su poredali na taj put. Nastavljeni večerali. Onda su me odvezli u Dubrave kod poratni dan. Meni je tih šest dana vazda
redenici municije su bili dugi desetinama Živinica, a potom u školu Bašigovci, gdje smo u mislima. Tu je toliki talog iskustva da to
metara, kako se, kad krene prelazak, ne bi prenoćili. Ujutro, 17. jula, probudio sam se u neću zaboraviti do smrti. Taj svaki dan je
prekidala paljba. I dok smo mi trčali, naša 6 sati, odmoran. Nakon doručka i previjanja, ravan godini života i više od toga. Meni
odstupnica je sve vrijeme pucala u pravcu s amidžom sam krenuo raspitivati se o braći priča o Srebrenici nije jednom u godini,
neprijateljskih linija. Koliki su samo teret koju sam posljednji put vidio na Udrču, ali samo 11. jula, meni je priča o Srebrenici
ti ljudi odradili; u toj nemoći, iscrpljeno- i izbjeglicama koje su autobusima stigle iz svaki dan. To je moj život i to me je trajno
sti, usuditi se tako napasti na utvrđene Potočara. Od komšija sam saznao da su oba obilježilo, kako mene, tako i sve druge koji
neprijateljske položaje, pa to je bilo ravno brata preživjela. O cijeloj razmjeri tragedije su preživjeli tu tragediju. Žao mi je što se
ludosti. Ali ti ljudi su sve vrijeme bili svje- koja se desila u Srebrenici, kao i većina osta- nije više uradilo na prezentaciji srebrenič-
sni tereta koji su preuzeli za spas što većeg lih, saznao sam tek kroz godinu ili dvije. U ke tragedije. Ne da se plače nad tim nego
broja ljudi iz cijele kolone. To su heroji o početku se vjerovalo da je dosta više ljudi da se kroz pričanje i bilježenje pamti šta
kojima šira javnost zna jako malo”, ističe prešlo. Međutim, s vremenom se saznava- se dogodilo kao pouka za sve buduće ge-
Kemail Hajdarević. lo koga sve nema. To jutro sam saznao da neracije.” n

52 5/12/2019 STAV