Page 75 - STAV broj 358

imena svoje djece od koje je odvojiše i
taj točak na gvozdenjaku što se truckao
prašnjavim putem niz Kamenicu, preko
Turije, i te oči prestrašene od kojih ne
možeš pobjeći, kružiš među kamenim
kockama složenim u trinaest stubova, i
u još dva, i zarobljen si i ne možeš pre-
stati naslanjati uho na kamen sve dok se
i sam ne okameniš i kroz tebe prostru-
ji, iz zemlje iščupani, hiljade glasova,
ženskih, dječijih, muških, grubih, sta-
račkih, jecavih i shvataš da će te otka-
meniti samo krik u kojeg će se spojiti
svi vapaji iz svih masovnih grobnica u
svem vremenu bosanskom.
Bogdan sam, sin Milanov, od roda
Bogdanovića, ne ostavih ovdje sve kosti
svoje, ali ucrtah u kami ove svu svoju
dušu. Sve su kosti moje rasute od Prilepa
do Labina, kao da sam obilježavao trag
svoje nestale domovine. A ipak svijetom
još hodim, prividan kao svako onaj ko
je sposoban pretkati tijelo svoje i dušu
i svoje sve u tuđi bol. I nanovo, svakog
dana, kao svemogući bog Ra nad Nilom,
ničem u Jasenovcu nad Savom usprav-
ljen kao tučak cvijeta lotosova. Ondje je
Bosna, preko rijeke, preko magli, pre-
ko tmuše, ona je uvijek na drugoj obali,
kao duša odbjegla iz oslijepljenih očiju,
iz prerezanog grkljana, iz srca onih koji
plaćaju tuđi grijeh. Umorene na pravdi
Božijoj oživljavam u kamenu. Imam sto
tisuća, i još sto tisuća, i tisuću hiljada si-
nova i svakom je ime Lazar. I dublje ja
tražim sami izvor duše ljudske, u njemu
da se utopim.
U Prilepu dozivam Bihać i pomičem
figurine nikle u okamenjene kule. Izmi-
čem svom protivniku. Ona je s druge stra-
ne – Smrt nedokučiva. Varakam se s njom
po kamenom mozaiku s fugama od trava.
Bježim rubom mogile i zamišljam stepu.
Kada me doziva na srpskom, ja na alban-
skom dajem besu i zaklinjem se životom
da ću joj u svakoj prilici suprotstaviti ži-
vot, kada me proklinje na albanskom ja
na srpskom kujem mačeve kojima sije-
čem glave njenih kletvi i ljubim hljeb i
ližem sol i dozivam boga Peruna i boga
Binda i sebe dozivam i ničem iz vlastite
kosti. Kada potpuno zanijemim, povla-
čim se iza bedema na kulama i odozgo
sipam vrelo ulje, katran i svoje najubo-
jitije oružje – smijeh.
U Kosovskoj Mitrovici izlazim iz Arke
kao Noje. U njoj sam dotjerao slobodu i
posadio je na kamene stubove da je mr-
žnja ljudska, kada preplavi cijelo kopno,
ne može doseći. S njom oplovljavam ho-
rizonte i dovlačim zore. Za čuvara sam
joj postavio pernatu zmiju. Sanjam pogu-
bljenu braću i Atlantidu i sanjam svijet
bez spomenika. Tek tamo bih našao smi-
raj, a možda sa mnom i svi oni čije sam

STAV 14/1/2022 75