Page 76 - STAV broj 358

DRUŠTVO

prepričati i prenijeti na drugog ono što je
razumio – ovdje svako do spoznaje mora
doći sam. Sam je sebi ovdje ostavljen sva-
ki posjetilac, kao što su sasvim sami, pod
nebom, umirali oni čije kosti šume pod
ovom humkom.
Tu, u okolnim baruštinama, uz kreket
izbezumljenih žaba, gasili su se životi na-
glo kao žeravice zagnjurene u vodu. Šaka
u grču, praćena predsmrtnim hropcem,
hvatala se očajno za krhke stabljike trsti-
ke. U nosnicama, skupa sa životom, gasio
se njen tako poznat miris. U posljednjim
damarima svijesti iskakale su slike oca koji
srpom obara sasušene stabljike, mati ih
kupi i veže u snoplje, a on, dječak, dodaje
joj u gužve usukanu vrbovinu. Bose noge
nestaju u mulju i miris zemlje izmiješan s
vonjem raspalih rakova i školjki nadrasta
sve postojeće. Truckanje gvozdenih kola i
daleka seljačka pjesma, prosta i živa. Sva-
Na Garavicama okamenjene čuvari nad hrpama kostiju i u svom snu ki put kada bi pogledao u strop, dječak
igraju nijemo kolo.
bi u nosnicama osjetio miris močvare, a
žene pod teškim crnim U Mostaru hodam po panjevima osta- sada, dok se trnu i zadnje slike sjećanja,
rupcima igraju vječito kolo. lim iza drevnih šuma. Ovdje svaka ri- on posljednjim trzajem šake hvata trsku,
a ona se izvlači iz mulja, ponesena iner-
ječ poprima boju kamena. U nekropolu
Potmulo šuštanje njihovih stao je cijeli jedan grad, sa svim svojim cijom njegovog tijela koje licem pljusne
širokih suknji i tabanje tabana kaldrmisanim sokacima, s fontanama i u blato crveno od njegove krvi.
šadrvanima, s kamenom grbom legen-
Hiljade sjećanja uklesano je u ovaj
po utabanoj gromili jedini su darnog mosta. Voda, vatra i sol. Nere- okamenjeni grad. Nad okaldrmisanim
zvukovi. Treba istabati sedam tvu sipam u unsko korito i ogledam se ulicama bdiju kenotafi suznih očiju. Sva-
ki odvaljeni sokak ishodi u polje. Ondje
u njoj lica ogaravljenog od jedne jedine
hiljada smrti. Treba odšuštati riječi – Garavice. Raziđujem Plješevicu je beznađe. Ondje je močvara. Ondje je
lepet dvanaest tisuća i ponovo je saziđujem u Velež. Planine oživjelo blato. Progutat će te. Zato se
su spomenici palim bogovima, šapućem
vraćaš. I opet pokušavaš i opet se vraćaš
okrilatilih jecaja. sebi. Oživljavam nadu, a samom mi se i nestaješ u labirintu kojim, u vječitom
ne ustaje. traganju, kruži korak onog koji je došao
glasove hvatao u kamene vijuge. Samo ovdje da se pokloni sjenama umorenih.
da mi je isklesati brod čiji bi pramac bio KAMENO KOLO Tako život svojim uzdahom i nadom
sposoban razbijati papirnate valove sna. Na Garavicama okamenjene žene svojom zapljuskuje ove kamene figurine
Zato skidam mjesec i otkačujem zvijezde pod teškim crnim rupcima igraju vječi- kroz čija tijela bride glasovi pobijenih na
s neba i utjerujem ih u kamen i podižem to kolo. Potmulo šuštanje njihovih širo- pravdi Božijoj.
gradove u maglama. kih suknji i tabanje tabana po utabanoj Pretopljen u tisuće jecaja, naknadno,
U Kruševcu stojim poput Atlasa i ne gromili jedini su zvukovi. Treba istabati s prozora svoga monitora iščitavaš slova
dam da mi se nad glavom zatvori krug, a sedam hiljada smrti. Treba odšuštati le- koja će te napokon ponovo spojiti u cje-
oduvijek sam to želio, od djetinjstva. Iza pet dvanaest tisuća okrilatilih jecaja. To linu. Tekst iz kojeg saznaješ da je Spo-
mene je Had sa svojim presušjelim ko- je muzika kojom se glasa posivjelo nebo men-park na Garavicama pored Bihaća
ritima. Po Bagdali plove gondole. Pod nad Plješevicom. Usne su im zašivene. proglašen nacionalnim spomenikom na-
njima mreška se travnata voda. Strah Oči su sasvim zasušile i niz obraze bridi roda bosanskih daje ti šture informaci-
me je, bojim se da će svijet zagluhnuti tek tanak trag soli. Ta lica su isplakana je, tako nužne da se vratiš u život, sebi.
od zveckanja tolikih kostiju, ako ne bude i blijeda, zgužvana u osnovne simbole Pokorno zahvalan ljudskom otkriću uo-
vode koja će ispunjavati prazninu smrti. koje čovjek može razumjeti samo onog bličavanja misli u tekst, zaštićen u topli-
Ovdje, na Garavicama, spavaju kameni časa kada sasvim otvori dušu. I ne može ni svoga doma, ti čitaš: Spomen-park na
Garavicama podignut je 1981. na inici-
jativu Općine Bihać, izveden je na loka-
Hiljade sjećanja uklesano je u ovaj okamenjeni grad. Nad litetu dviju masovnih grobnica u koji-
okaldrmisanim ulicama bdiju kenotafi suznih očiju. Svaki ma počivaju tijela 7.000, ili 12.000 ljudi,
pretežito srpske nacionalnosti ubijenih
odvaljeni sokak ishodi u polje. Ondje je beznađe. Ondje je u ljeto 1941, kada su se Italijani povukli
močvara. Ondje je oživjelo blato. Progutat će te. Zato se iz Bihaća, a kontrolu nad cijelim krajem
preuzeše ustaše i počiniše masovni pokolj
vraćaš. I opet pokušavaš i opet se vraćaš i nestaješ u labirintu pravoslavnog, romskog i jevrejskog sta-
kojim, u vječitom traganju, kruži korak onog koji je došao novništva. Spomen-park sagradi smjerni
rob Božiji Bogdan Bogdanović i ovjeri da
ovdje da se pokloni sjenama umorenih. je smrt slabija od života. n

76 14/1/2022 STAV