Page 75 - STAV broj 313

velikih riječi, zamaha i gestova ovjekovje-
čiti život, onakav kakav uvijek biva, ostaje
i preostaje – i nakon i mimo svih ideolo-
gema i mitologema koji ga prelamaju, me-
lju, poništavaju, gutaju i skrajnjuju tamo
negdje ukraj gdje im (tim ideologijama i
mitologijama) nije više ni od kakve kori-
sti ili gdje im kao takav (kao istinit, živ,
autentičan) neće više smetati.
Toplina s kojom je ovaj stvaralac sni-
mao, slušao, pratio, promišljao i umjet-
nički sublimirao tolike ljudske sudbine
svakako je stub temeljac estetske ostva-
renosti i neponovljivosti djela njegovog
opusa: koje god i kakve god socio-politič-
ke, povijesne ili kulturološke okolnosti da
su bile, u kojima se odvijala sudbina tih
ljudi, Gegić ih je uvijek umio majstorski
ocrtati u nekoliko poteza i uvijek je znao
zauzeti primjerenu distancu spram njih
– upućujući svoju kritiku (vlasti, zlu, ne-
ljudskosti) bez galame, bez teških riječi,
psovki i kletvi. Njegovo saučestvovanje u
tim ljudskim sudbinama nikad nije sek-
taško, zavjereničko, predrasudno, pristra-
no, ideološki obojeno: iz nekoliko obič-
nih riječi njegovih filmskih, dramskih ili
pripovjednih likova može se saznati više
o povijesnom udesu ljudi ovog podne-
blja nego iz gomile stručnih knjiga koje
se zanose misijom da spoznaju Vrijeme i
Život u njihovoj specifičnosti i neuhvat-
ljivosti. Pripovjedačka proza Ne daju mi
predstava po njima oduševljavali su ne To je bez sumnje i zaslužio autor koji je oči da šutim na svakoj stranici svjedoči o
samo mostarsku, zeničku, tuzlansku i sa- cijeli svoj radni vijek posvećenički pratio, produktivnoj i bogatoj baštini bosansko-
rajevsku publiku već i one probirljivije i posmatrao, slušao, snimao, pamtio, istra- hercegovačke pripovjedačke umjetnosti
tradicionalno kulturno bogatije evropske živao, pisao... sve što se tiče običnih, naj- – podsjećajući svojim opisima, poentama,
sredine (u Milanu i u Napulju, naprimjer) češće anonimnih, ali nipošto neznatnih i sublimacijama na velike bh. pripovjedače
u kojima su igrani. Napokon, njegov više nevažnih ljudi, o čijim manje ili više ne- iz ranijih vremena i iz ovog našeg doba
od tri godine vođen dnevnik (Dnevnik se- običnim sudbinama ne bismo ništa znali, (Ziju Dizdarevića, Branka Ćopića, Dervi-
obenog lica) proglašen je uvjerljivo najčita- čije udesne sreće i nesreće ne bismo imali ša Sušića, Nedžada Ibrišimovića, Darija
nijim i najpraćenijim sadržajem na por- priliku sagledavati i doživljavati, razumije- Džamonju...).
talu Kliker.info (BiH/USA) i trenutno se vati i spoznavati kao onaj svima nama bli- Glavni junaci Gegićevi jesu LJUDI:
priprema njegovo printano izdanje (a iz- ski sukus, kolorit i kulturno-civilizacijski to im je porijeklo, to im je pripadnost, to
davači će biti Biblioteka “Alija Isaković” signum podneblja kome pripadamo... da im je identitet – iznad svih drugih kori-
Gradačac i Gradska biblioteka Zenica, u ih ovaj čovjek nije ovjekovječio u svojim jena, pripadanja i poistovjećenja. Udesi,
posljednje dvije decenije možda i ponaj- filmovima, zapisima, dramama, pričama. nesreće, rane koji ih obilježavaju ujedno
bolje i najaktivnije među bh. biblioteka- Duhovno-poetička osnova Gegićeve su i to najbitnije što ih krasi: u jednoj od
ma, kad je riječ o izdavačkoj i časopisnoj umjetnosti, u svakom od medija i žanro- priča iz knjige Ne daju mi oči da šutim Ge-
produkciji). va unutar kojih se izražavao, ista je: bez gić je citirao Rumijev stih: “Rana je mjesto
kroz koje u čovjeka ulazi Svjetlost” – i to
bi možda mogao biti najprimjereniji moto
Autor koji je cijeli svoj radni vijek posvećenički pratio, s kojim bi započinjala sva njegova djela.
posmatrao, slušao, snimao, pamtio, istraživao, pisao... sve što Tragizam, bizarnost, neponovljivost tih
sudbina Gegić je i kao pripovjedač umio
se tiče običnih, najčešće anonimnih, ali nipošto neznatnih i izraziti i umjetnički uobličiti s ljudskom
nevažnih ljudi, o čijim manje ili više neobičnim sudbinama ne toplinom i empatijom – sa smiješkom i sa-
učesništvom s kojima sami sebe zatičemo
bismo ništa znali, čije udesne sreće i nesreće ne bismo imali dok se uživljavamo u udes koji ih obilje-
priliku sagledavati i doživljavati, razumijevati i spoznavati kao žava. Naše i jeste da kao njegovi čitaoci i
kao njegova publika primimo u sebe i u
onaj svima nama bliski sukus, kolorit i kulturno-civilizacijski sebi sačuvamo, kao ono nešto svoje najro-
signum podneblja kome pripadamo... da ih ovaj čovjek nije đenije, taj tračak bola koji nas povezuje,
više od svega drugog, s Tvoračkom Svje-
ovjekovječio u svojim filmovima, zapisima, dramama, pričama. tlošću iz koje smo potekli. n

STAV 5/3/2021 75