Page 66 - STAV broj 372

DRUŠTVO

Prvo je, još dok su se redali u safove, primijetio kako su joj
prozori sasvim čudni. Smješkajući se učtivo i tražeći najbolju
riječ da uzvrati domaćinima na gostoprimstvu, nije odmah
mogao dokučiti o čemu je riječ. Ali, kada je imam počeo s
molitvom, Hurem-aga je, krišom izokrećući pogled ka tim
prozorima, najednom shvatio kako su to ustvari puškarnice.

sasvim logičan i jednostavan: nije, kao pripovijest preuzeli su i Kosta Hörmann,
ostali, uključivao rušenje cijele džamije, njemački sakupljač narodnih pjesama, i
već samo jednog zida. I oni mu pristupiše hrvatski historičar Tadija Smičiklas, i bo-
i otad njihova džamija, mimo svih, ima sanski povjesničar Hamdija Kreševljako-
nepravilan oblik, ali je okrenuta Kibli. vić i, evo je, stoji danas pred nama poput
I danas džamija stoji takva, ukošenog neoborive povijesne činjenice. Kao ostav-
zida, i znatiželjno virka na goste svojim ljen kamenčić na tom putu, dolje, u Vi-
puškarnicama. Otključava se za ramazana dovskoj, kroz koju je Hurem-aga prošao
i za Bajrama ili kada dođe kakav ljubitelj krenuvši iz Šturlića, ostao je izvor koji u
starine da vidi drveni šamidan i njegove narodu zovu “Hurem-agina voda”.
šarene bondžuke. Gotovo sve priče koje
su se oko njega pričale one noći kada su RIJEČ DOKUMENATA
Šturlićani ugostili Hurem-agu Kozlicu u I pripovijesti koje su Hurem-agi pri-
narednih dvjesta godina historija će bespo- povijedali njegovi domaćini ugnijezdiše
govorno potvrditi. Historičar Salih Sidki se u historijskom tkivu. Hrvatski povje-
Muvekkit pohvatao je među Krajišnicima sničar Radoslav Lopašić na zalasku pret-
pripovijesti što ih je one noći svojim do- prošlog stoljeća objavljuje knjigu Bihać i
maćinima pripovijedao Hurem-aga Kozli- Bihaćka krajina. U njoj spominje nekoli- da je u rukama držao listinu iz zbirke Ju-
ca i pomoću njih iscrtao put kojim je išao ko dokumenata koji iz historijske tmine goslavenske akademije u kojoj stoji da je
od Udbine do Velike Kladuše, potvrđu- iznose grad Šturlić i tako udara pečat na u Šturliću “godine 1459. živio vlastelin
jući da je prošao i kroz Šturlić. Njegovu priče Hurem-aginih domaćina. On tvrdi Benko Šturlić i bio je kraljevski povjere-
nik kod razvoda grada Hresna”. Trideset
četiri godine kasnije u jednu drugu listinu
bit će upisan još jedan Benko, po svoj pri-
lici sin ovog prvotnog.
U isto vrijeme kada je u Šturliću živio
Benko, sin Benkov, rođen je ondje Nikola
Šturlić, kojeg trideset sedam godina na-
kon Benkovog upisa u historijski doku-
ment zatječemo kao vikara u franjevačkom
samostanu u Bihaću. Ne zna se da li je
Benko, sin Benkov, još bio živ 1530. go-
dine, kada Ivan Kobasić šalje fra Nikolu
u Ljubljanu, da ondje u njegovo ime po-
završava nekakve poslove s generalom
Ivanom Kacijanarom, vrhovnim koman-
dantom habsburških snaga u Hrvatskoj.
U vrijeme kada je u Krajini boravio Ra-
doslav Lopašić, ova poslanica nalazila se
u ljubljanskom arhivu.
Vjetrovi historije donijeli su do nas još
jedan dokument koji donekle potvrđuje
priče Hurem-aginih domaćina. Riječ je o
izvještaju koji 1552. godine cetinski kašte-
lan Nikola Ručić piše svom zapovjedniku
kapetanu Ivanu Babonožiću, a spremljen
je u arhivima zagrebačkim. Piše Nikola
ovako: “Ovo drčaše Turci na Platnenicu
i pod Šturlić grad i pod Mašvinu i pišci
zajedno su bili; uzeli su roblja dvadeset, a
plina nič malo, i ono vse veće Šurlića ljudi,
a nigdor ni sužnja od njih uhitil, ni vam
umem, kako za isto pisati, je li vsih bilo
jedno tisuće, ki su robili, ako ih ni veće
u gvozdu čekalo.” n

66 22/4/2022 STAV