Page 71 - STAV broj 366

u ovim pjesmama ni na koji način i ni u glasno smiju?/ Ponestalo im je tišine./ A,
kojem smislu zastave, grbovi ili odore ne- da im posudimo?” (***, str. 62.)
kakvog lirskog ispovijedanja ili zavješta- Stilizacije u izražajnosti njenog pje-
nja pjesničkog subjekta – nego su upravo sničkog jezika nisu nikad i ni u jednom
udarci kojima jedan nipošto histerični, ni tekstu “samodopadno-rasprskavajuće”
glasovno ni intelektualno preuzetni očaj eksplozije duha i vještine, kojima bismo
zbog kraja svijeta pokušava u preostaci- se trebali diviti, koje bismo trebali apo-
ma ljudskog postojanja iznova pobuditi strofirati (u recepciji i interpretaciji) kao
život, ritam srca, kolanje krvi u venama. majstorske: kad iskapava krv iz susmrt-
Tu dubinu samoosjećanja ispražnjenosti nosti živog bića, nema tu ništa spekta-
i kraja života i svijeta autorica “deklini- kularno – ima samo pažnje, strpljenja i
ra” u drugom i u trećem ciklusu – kroz iščitavanja (ponovnog) dostojno ustraja-
reflekse i prosijanja iz vlastitog djetinj- vanje na Istini (Kraja Svijeta) i na boli (i
stva, a potom i kroz preplitanje vizure i na bolu) u koju i u koji se ulijevaju sve
amalgamiranje sa senzusom i doživljaj- vode Života:
nošću svog petogodišnjeg djeteta. Ništa “Suvišno je i naivno reći/ Da smo
se ne mijenja – zijev armagedonske zvi- noćas obgrlili jednu četvrtinu/ Plane-
jeri u svakom tekstu je razjapljen, a teret te, našeg nedjeljivog doma./ Šta je to
svjedočenja je postavljen na noge onog jedna četvrtina/ Jedne preostale kocki-
“na strašnom mjestu postojanja”, one za- ce čokolade/ Koju sam pronašla u na-
gledanosti u oči ovako ili onako “obuče- šem ruksaku/ Tako, mama, miš grize moj
nom” ili “ukrašenom” čudovištu Smaka: skafander/ Umjesto moje dekice/ Sasvim je
“Žena iz našeg komšiluka/ Slučajno je nebitno pokušati shvatiti/ Iz nekog ra-
sinoć pala sa sedmog sprata/ Kažu, voljela zloga ćemo/ I sutra ugledati isto zubato
ga ludo/ Kažu da je iz njenog stana uvi- sunce/ Iz nekog razloga noge same žele
jek najbolje mirisalo/ Da joj je kupatilo da idu/ Iz nekog razloga svijet se kreće/
uvijek bilo dezinficirano/ Svake sedmi- Iz nekog razloga vjeruješ/ Da sam tvoja
ce je trošila dva Domestosa i dvije/ solne majka, a ne sjena/ Da sam tvoj zdravi i
kiseline/ Svima se osmjehivala i govori- jedini pokretač/ Ako se zaledi ova noć/
la dobar dan. / Djeca su uvijek bila čista, Dok budemo bezbrižno sanjali sutra/ Je- Emocije, osjećanja,
uredna i učtiva. / Ujutro je kuhala, a po- dino živo bit će tvoji otkucaji.” (“Jedna frekvencije i stanja
tom ih vodila u park/ Žaklina je samo či- četvrtina”, str. 63.).
tala kataloge supermarketa/ Gledala akcije Žestina ove izražajnosti nije, dakle, duševnosti nisu u ovim
i razmišljala šta da kupi/ za onih deset, ona vehementna, neobuzdana, ljutita,
dvadeset maraka što on ostavi./ Žaklina divlja žestina “buke i bijesa”, koja bi se pjesmama ni na koji način
je imala nespretno nacrtane obrve,/ I oči izlijevala iz u bilo kojoj mjeri i na bilo i ni u kojem smislu zastave,
koje su uspijevale da pregledaju uveče/ koji način stečenog negativnog život-
neku tursku seriju, a sutra ujutro prepri- nog iskustva; ovo je žestina dosljednosti, grbovi ili odore nekakvog
čaju u hodu/ nekoj komšinici koju sretne odvažnosti, nepokolebljivosti “gledanja lirskog ispovijedanja ili
usput./ Imala je najdraže glumce i njega Istini u oči”, pa i žestina (ili bi se to pri-
koji skoro pa nikad/ nije bio tu./ Žakli- je trebalo nazvati snagom) apsorbiranja, zavještanja pjesničkog
na samo ponekad nije znala šta da radi./ u sebi sabiranja i ne-bježanja-od Smrti
Samo bi naslonjena na balkonu posma- (kao jedinog-konačnog smisla/besmisla subjekta – nego su upravo
trala ptice.” (“Žaklina”, str. 27.) svakog pojedinačnog života): udarci kojima jedan
O toj razjapljenosti usta Armagedo- “(…) Evo, upravo sam stala na šumskog
na, nažalost, s koje god strane krenemo, ljubitelja kiše./ Cijelo djetinjstvo sam ga nipošto histerični, ni
uvijek već imamo šta kazati i promišljati; izbjegavala na putu do škole./ Pamtim da glasovno ni intelektualno
pjesnikinja, međutim, hoće (i uspijeva!) da su govorili, ako ga zgaziš/ ogluhit ćeš od
umjesto tog “uvijek ima šta” u ovoj knjizi njegovog vriska. // Desili su se neki čud- preuzetni očaj zbog
ustroji i priredi neprekinuti govorno-izra- novati impulsi./ Prihvatila sam potragu za kraja svijeta pokušava
žajni niz ili lanac: sva je knjiga sabrano suncem./ Krici./ Pa mucanje./ Preveliko
iskustvo stajanja pred tom i takvom ra- je bilo i antipatično iščekivanje/ tišine./ u preostacima ljudskog
zjapljenošću Kraja Svijeta: Sad kada nije niko živ na putu,/ pa ni ne- postojanja iznova pobuditi
“Raskomadani atomi mog dobrog sretni daždevnjak iz djetinjstva,/ možemo
muža/ Nikada neće imati priliku da budu reći da je napokon stigao novi dan.” (fra- život, ritam srca, kolanje
savršeni otac./ Za razliku od mene/ I mo- gment iz pjesme “Daždevnjak”, str. 47.)
jih atoma koji raskomadani ne napuštaju Emina Đelilović-Kevrić: poezija koja krvi u venama.
ovu kožu./ U našoj garsonijeri nema ni- živi (ne samo u ovoj knjizi), i koja će ži-
jedne slike prošlog života/ U stanu smo vjeti (opet, ne samo u ovoj knjizi), a ne imao kome da kaže, Oče/ Uzavrela tjelesa
zatekli samo slike sivih jesenjih planina/ poezija kojoj (ovakvi ili onakvi) težimo, bombi/ Klize niz umorne čestice živo-
Moj sin i ja smo poput hodajućih vinjeta u svojoj ljudskoj ništavnosti: ta/ Sve su bajke otišle u mrtve predjele/
među njima/ Onaj dječak Alfonse, s ta- “Rasplinut će se tijela ljutih očeva/ Na naslovnicama samo se gorko redaju/
tom igra nintenda/ Čujemo kako glasno Pjesme o njima tek tako su slobodne/ U Kao mesnate tikve/ Očinske glave/ Ako
govore i smiju se/ A razumijemo samo mraku sve su katarze nedovršene/ Sjaj neko nekada upali svjetlo/ Hoće li biti
to da se smiju./ Mama, zašto se ljudi tako mrkih očiju/ Dječak koji nikada nije istine?” (“Očinske glave”, str. 64.) n

STAV 11/3/2022 71