Page 68 - STAV broj 366

KULTURA

Je li svijet stvoren jezikom imao u Adroviću svog trbuhozborca?

ISTINSKIM JEZIČKIM

BLISTANJEM ZAŠAO U STARINU I

RAZBUDIO NAŠU SAVREMENOST

Piše: Almir ZALIHIĆ Braho Adrović, Vrzino kolo, IGP “Pegaz”, Bijelo Polje, 2022.

ad se pročita knjiga Braha Adrovi- konkretizacije bilo lica koje nešto saopćava,
ća “Vrzino kolo”, stekne se varljiv bilo sadržaja koji se saopćava.
utisak, koji inače prati zanimlji- Završni ciklus “Naša posla” jeste,
K ve podvige pjesničke riječi, da je ustvari, ples nad prazninom, nevjerovatna
to bilo relativno lahko spjevati. Učini se, dramatizacija pogubljenosti, anahronosti,
naglašavam, da je sve što ova knjiga sadrži nepravde i nedostatka elementarne logike.
bilo već gotovo, sastavljeno, spjevano, da Dobiva se utisak da pjesnikova sposobnost
se nudilo, ali da se, eto, niko nije sjetio da kazivanja u beskrajnom nizu nije samo
to obznani kao poeziju. verbalne prirode, već da je plod smišlje-
Kada se prvo iznenađenje stiša i kad nog postupka da se uvrće samo u sebi i oko
opsjena prođe, postane jasno da je u pita- sebe te tako postaje svoj vlastiti predmet.
nju poetska građevina u kojoj je praktično Odnos jezika i stvarnosti je složen, ali
sve poznato, sem kako je stvorena. Poznat ono što je tu paradoksalno jeste da jezik po-
je jezički materijal, mjesto s koga je uzet, staje činjenica, da jezik postaje primarna
poznata je uobičajena funkcija njegova. I stvarnost i da, uglavnom, nemamo posla s
drugi pjesnici su posezali za njim, mnogi jezikom u svijetu, nego svijetom u jeziku.
su na njemu “polomili“ zube. Ideja o mogućoj supstituciji na liniji na-
Dakle, kao da je taj fascinantni jezički rod – jezik, odnosno o jeziku kao idealnoj
materijal čekao tolike godine upravo na duhovnoj suštini naroda koji tim jezikom
Adrovića pa mu postao iznenađujuće po- govori jedan je od osnovnih postulata Adro-
slušan, podatan. Tajna te “poslušnosti“ i te vićeve filozofije i poetike.
“podatnosti” jeste, zapravo, čudesna tajna Da li je svijet sakriven u “riječi”, odno-
poezije uopće. sno u jeziku, i svijet stvoren jezikom imao
Pjesnik govori narodnim jezikom, na ekspresiju. U pitanju je dubinska semanti- u Adroviću i svog trbuhozborca? I gdje je
jedan specifičan, superioran način, tako ka jednog idioma, skrivena običnom umu i najzad Adrovićeva “stajna tačka”? Na ta pi-
da ostavlja utisak prirodne lahkoće. Nai- sluhu, ali korespondentna na višim, skoro tanja je moguće dokučiti odgovor. Ako je
me, njegov pjesnički govor, poput odsjaja povlaštenim nivoima recepcije. po definiciji ventrilokvija umijeće govora
zlatnog kondira u vodi u orijentalnoj bajci, Adrovićeva knjiga obiluje stihovima, od- bez micanja usana tako da se čini kao da
izgleda lahko dohvatljiv dok se ne posegne nosno spojevima riječi koji samo u određe- glas dolazi odnekud drugo, onda se poetska
za njim. Međutim, svako poređenje jezika nom sastavu, redoslijedu i metrici jesu ono proizvodnja te vrste “opsjene” približava
ovih pjesama i narodnog jezika izvan tih što jesu. Često su to, stilističko-semantička mitskom mediju komuniciranja čovjeka s
pjesama upućuje na zaključak da je Adro- jezgra nekog prastarog motiva koji još uvijek natprirodnim silama (u konkretnom slu-
vić pravio strogu selekciju oslanjajući se živi u svakodnevnom govoru. Ti “okame- čaju, sila su otuđeni, ostrvljeni nenarodni
na svoj poetski dar. njeni” spojevi ne trpe, bez štete po značenje režimi). Samim tim dolazimo do “stajali-
Svi ti fascinantni nizovi leksema, for- i po efekt, nikakve promjene – eventualna šta” u kojem je vidljivo da pjesnik nije in-
mula, iznenađujućih spregova i dužih go- oduzimanja dodavanja ili mikropomjeranja. diferentan prema tom “velikom pozorištu”.
vornih blokova svrstani su u nov poredak, Kao da su našli perfektan oblik u kom se U mreži kategorijalnih niti ove poezi-
u nove kombinatoričke odnose i u službi skoro idealno stapaju smisao i zvuk! je teško je slijediti neku od njih a ne suo-
su jedinstvene zamisli. Doveden u viši red U tako predočenim stihovima oslobo- čiti se s drugom: narodna mudrost prelazi
i sklad, jezik prestaje biti materijal, a posta- đena je velika (jezička ) energija. Do nje se, u satiru, ova u humor, ovaj opet u elegiju,
je poezija koja se ispoljava, kako bi to rekli po svemu sudeći, došlo dugim i predanim elegija u parodiju, uzvišeno i monumental-
semiotičari, kao nanovo modeliran jezik radom koji je rezultirao obiljem asocijacija no smjenjuje se s grotesknim i bizarnim,
koji u tom novom modeliranju višestruko i uzbudljivom verbalnom i semantičkom tragično i komično “idu pod ruku”, naiva i
umnožava svoju snagu na svim pravcima: igrom. Iz nje se može rekonstruirati filozofi- mudrost se prepliću. Kad se nađe u svijetu
ideje, slike, zvuka, ritma itd. Naročito oni ja odnosa u jednom mikrosvijetu. U ciklusu Adrovićeve poezije, na prostoru otkočenih
stihovi koji “imaju pamćenje”, tj. koji u sebi “Vrtikolo” sadržani su brojni oblici “metafi- jezičkih sila i u obilju riječi, čitalac se ne
čuvaju otiske svog postanja, a njih je u ovoj zičkog prokletstva” narodne sudbine u pro- može oteti utisku da prisustvuje velikom
knjizi mnogo, u novim odnosima otkrivaju tekla dva stoljeća. Jedan od najčešćih Adro- “buđenju” retorike kao svojevrsnom pje-
svoju zapretanu semantiku i dobivaju novu vićevih poetskih principa jeste izbjegavanje sničkom oratoriju ranjene duše.

68 11/3/2022 STAV