Page 67 - STAV broj 245

su se vodile na ratištu prema ‘autonomiji’, “Taj dan kad je poginuo javili su nam oko 19 sati. Ja sam
u rejonu Hašića, Brkića Koplja i Dautovi- bila trudna s kćerkom Amelom, koja se rodila 45 dana
ća Glavice, tako da niko nije očekivao da će
tad napasti i iz tog pravca, koji je za neprija- poslije očeve pogibije, u vrijeme najveće porodične žalosti.
teljske jedinice bio totalno nepovoljan, a mi Posljednji put kad je bio kod kuće, kazao mi je da mora
smo se baš bili opustili. Kad je zapucalo, u
momentu smo poskakali. Ja odmah nisam odraditi još jednu smjenu na liniji i da će nakon toga
mogao doći do svoje puške, koja je bila obje- biti prebačen u komandu na Svetinju. I šta ti je sudbina,
šena malo dalje od tranšeje. Oćo i Bajro su poginuo je prije te prekomande”, kaže supruga Sadija
uzvraćali paljbu. I nakon nekog vremena, u
unakrsnoj razmjeni vatre, njega je pogodio
metak. Međutim, mi smo uspjeli zaustaviti mi dragog, para mu nije bilo, hoćeš po vje- “Kao djetetu od šest godina u pamćenju mi
taj napad, i Osman je u svemu tome odigrao ri, hoćeš po karakteru, hoćeš po bilo čemu se najviše urezao dan očeve dženaze. Sjećam
vrlo važnu ulogu jer je bio vrlo pribran i među drugom. Insan za poželjeti. K’o da ga je se da su svi plakali oko mene, ali ja nikako
prvima istrčao na tranšeju i počeo uzvraćati Allah odabrao za šehida, a nama za ponos i nisam mogla. Cijeli dan sam trčala iza kuće i
vatru. Oću pamtim kao veoma finog insana, sjećanje. Kćerkama vazda ponavljam: ‘Dok kvasila oči vodom da izgledam kao oni. Sad,
koji je bio sto posto okrenut vjeri.” god se vi dovom budete sjećale njega, i on godinama kasnije, čovjek ima potrebu da sve
Supruga Sadija s ponosom naglašava će vas, i obrnuto. I pazite dobro, nemojte to isplače. Otac me nije zvao po imenu, nego
da je njen Osman bio vrlo poseban čovjek. osramotiti prvo sebe, pa onda ni njega, ni ‘moja Nelo’. Kada bismo bili u kući, sjedila
“Allah najbolje zna da je preživio rat kako mene. Vodite računa s kim se družite, jer bih mu u krilu, a vani nije mogao bez mene,
bi se sve dalje odvijalo, ali za tih šest godina, sve od društva počinje.’ Cijeli život gledala vazda bi me vodio za ruku. Volio je da hoda
koliko smo bili u braku, ja nemam riječi da sam da živim pošteno, prije svega zbog sebe, bos po dvorištu i ja sam se trudila da ga opo-
opišem taj sklad između nas i između njega ali i zbog njega i naše djece. Život će proći našam, ali nije mi baš išlo. Kada bi dolazio s
i ostalih ukućana. Živjeli smo tad na Bagu, i meni je haman prošao, ali dobro će preži- linije, iako umoran, uvijek me nosio u sobu i
njegovom rodnom mjestu. Svojim kćerkama vjeti, a Osman je bio doista nešto dobro što uspavljivao me. Još dobro pamtim njegov lik.
kažem: ‘Da Bog dragi da da samo treći dio se desilo u našoj porodici. Toliko sam sretna Svojim kćerkama Hani i Lini često pričam o
sebi nađete k’o što sam ja našla njega, bile da se nešto piše jer kakvo vrijeme dolazi, za didu Oći i one dosta toga znaju o njemu. Kad
biste presretne.’ Jer jedna od ključnih stvari koju godinu se, Bog zna najbolje, neće ni god bi im nane Sado došla u posjetu, Hana
za lijep i skladan život jeste izbor bračnog smjeti reći prava istina”, kaže nam Sadija. i Lina bi iskoristile priliku da im bar jednu
druga. U tih šest godina braka među nama Starija Osmanova kćerka Sanela, koja noć prije spavanja ispriča priču o njihovom
nije bilo truna ljubomore. Imali smo mak- živi u austrijskom gradu Salzburgu, sjeća se didu. Voljela bih da je živ i da su ga upoznale
simalno povjerenje jedno u drugo. Allaha nekih detalja iz perioda dok je otac bio živ: kao čovjeka o kojem svi drugi lijepi pričaju,
ali mi ga nikad nećemo zaboraviti i uvijek će
Supruga Sadija ‘živjeti’ u našim pričama i dovama.”
i kćerka Amela Mlađa Osmanova kćerka Amela student
je Fakulteta za zdravstvene studije u Bihaću
i živi s majkom Sadijom. Kaže da bi joj žao
bilo otići vani jer je u Bosni sve podsjeća
na oca, a i zbog toga što osjeća veliki dug
prema majci, koja je u proteklih 25 godina
brinula o njima i na sve načine pokušava-
la da im nadomjesti nedostatak oca: “Vo-
ljela bih ostati u Bosni nakon što završim
fakultet. Bojim se da bih odlaskom vani s
vremenom sve zaboravila, a to nikako ne
želim. Svjesna sam da će na moju budućnost
utjecati puno toga, mogućnost zaposlenja
prije svega. Kad je otac poginuo, nisam se
bila ni rodila i zato se uvijek radujem kada
čujem neki novi detalj o njemu. I neizmjer-
no sam zahvalna na svakom novom sazna-
nju o mom rahmetli ocu Osmanu.” n

STAV 14/11/2019 67