Page 73 - STAV broj 245

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Svi bi da budu samo izvođači

PERFORMANSI

SVAKODNEVNOG

ŽIVOTA

Piše: Reklame su, naravno, svojevrsni performansi. Svijet reklamokratije
Irfan HOROZOVIĆ
toliko se proširio da to više i ne primjećujemo.
Zapažamo i pamtimo samo one koji nas dotaknu i ganu, bez obzira
na ono što prodaju. To je možda paradoks, a možda i nije, nego
samo uspješan performans

ilo je neko vrijeme kad je sve bilo Slične sam stvari uočavao i razmišljao o – Kad sam bio tamo u pustinji, odlutao
performans. njima gdjegod da sam se zadesio. sam jedanput, ne znam zašto, zamislio se i
I danas je samo što to ne prepozna- Na putu ili u stalnom životnom gledam taj pijesak svuda oko sebe.
Bjemo na isti način. okruženju. Neki su ga slušali, neki baš i nisu.
Svi hoće da budu performer ili perfor- Zagledao sam se nedavno u jednog čo- – Najednom se kao probudim i, vidim,
meri, niko samo gledalac izvedbe. vjeka negdje u Čaršiji. Bio mi je poznat. preda mnom lav. Spreman da skoči. Razja-
Vidio sam popriličan broj takvih izvedbi Sarkastična odsutnost svijesti. Vidio sam ga pio onu zubatu labrnju. Kud ću, šta, nema
u poznatim svjetskim središtima, o kojima se prije mnogo godina na tom istom mjestu. druge nego na drvo.
poslije pričalo (one koje nisam vidio gledao Bilo je to nemoguće, znao sam, ali sličnost Šutjeli su i gledali ga.
sam kasnije na snimku, uostalom, video je je bila nevjerovatna. Možda je sin onome? – Čekaj, čovječe, otkud drvo kad je pijesak svu-
postao uobičajen element instalacija ili slič- Ili unuk? da oko tebe?! Pustinja. Nema u pustinji drveća…
nih konceptualnih izvedaba). Nije se znalo prosi li ili samo sjedi. – Nema tu da nema. Lav je to!
Živi likovni oblici i prizori od kojih je Kao i onda. Završena priča.
satkan duh teatra. Bilo je to na poseban način Jedan moj prijatelj, u to doba mladi pisac, I svi su elementi tu.
i osvajanje svih mogućih sloboda. pričao mi je šta će učiniti s knjigom koju piše. Kako su se samo isprepleli.
Zato su primjereni tabu segmenti u izved- – Na koricama ću objaviti njegovu foto- Jedan dijalog nikad neću zaboraviti.
bama bili naglašeni. grafiju, a preko fotografije svoje ime. I, naziv – Žurim se – reče. – Čeka.
Čak sam i pisao o tom (neobjavljeni tekst knjige, naravno. – Ko?
za konceptualno otvorenje izložbe grupe – Kako će ti se zvati knjiga? – Grah.
“Biafra” pod nazivom Sveti Juraj uništava – Ne znam ni sam. Naš budalaš. Ili tako – Zar ga nisi jučer ručao?
avangardu, uvodna riječ za izložbu plakata nekako... – Jesam.
Borisa Bućana i niz drugih, kao komentar Šta je on vidio u tom licu? Neko svoje – A šta si, ako nije tajna, prekjučer?
ili prikaz). drugo lice? Ili očaj što se je prepoznao? – Grah.
Vrijeme je učinilo svoje. Nije to učinio. – Čovječe, svaki dan grah.
Počeo sam primjećivati performanse I njegov kasniji put bio je usmjeren sta- – Kad se ima – ima se.
svuda oko sebe. zom miljenika, s nužnim malim ispadima Koliko je samo tu rečeno?!
Pamtim jednog čovjeka koji je ušao u va- primjerenim kućnim ljubimcima. Sve su to Razmišljali o tom jučer ili danas, ostaje
gon podzemne željeznice u Berlinu i održao bile smišljene izvedbe. nešto tjeskobno neizrečeno.
govor. I izgled mu se počeo mijenjati dok je Lice mu je ostalo isto. Reklame su, naravno, svojevrsni
govorio. A govorio je jasno i glasno, bez pa- S nečim na njemu što niko nije otkrio performansi.
tetike. Objasnio je sve što mu se dogodilo osim samog sebe onog dana na Čaršiji. Svijet reklamokratije toliko se proširio
i zbog čega je prinuđen da prosi. Potom je A onda iziđe jedan čovjek, kao iz stare da to više i ne primjećujemo.
ispružio ruku i krenuo od čovjeka do čovjeka. anegdote, i reče onom što je sjedio: Zapažamo i pamtimo samo one koji nas
– Nevjerovatno – rekoh kad je prošao. – Tako, dakle, stislo se, ne može se, a sva- dotaknu i ganu, bez obzira na ono što pro-
– To je ovdje običaj – reče mi rođak i ki dan nova zakrpa. daju. To je možda paradoks, a možda i nije,
prijatelj s kojim sam išao na neki dogovor. To je ličilo na neku crnu dosjetku, ali nego samo uspješan performans.
– Svi prosjaci koji uđu ispričaju svoje niko se na nju nije nasmijao. Razna izvođenja iz mladosti gotovo je ne-
razloge? Ni oni koji su čuli, niti oni koji nisu. moguće ponoviti u starosti. Sva su značenja
– Svi. Mnoge se stvari događaju kao u pričama i iskazi izmijenjeni. Ili, naprosto, ne postoji
I zaista je tako. Bilo ih je poprilično. Sve s mjesta gdje se ljudi druže i gdje je sve mo- više želja za tim.
sam ih zaboravio. Zapamtio sam samo ovog, guće, dadaistički i performerski. Možda je samo u onome što činimo, a
možda zato što sam to prvi put vidio. Tako govori jedan, a baš se zapalio: nismo svjesni. n

STAV 14/11/2019 73