Page 55 - STAV broj 416 - 417

nas školske djece iz Olova, još od najranije
dobi, da kupujemo kifle kod „Paštrika“.
Čudesne kifle. Najukusnije pecivo. Nig-
dje ih na dunjaluku nema takvih. Dru-
ga mjesta imaju najbolje ćevape, ovaj ili
onaj kolač, janjetinu, meso pod sačem...,
mi smo imali kifle, sto za koji se moglo
sjesti, nasmiješeno lice tete Angeline –
Editine mame, veliku panoramnu sli-
ku sa stadiona Koševo na otvaranju 14.
zimskih olimpijskih igara, dječiju graju
iz grla školaraca što bi dolazili u vrijeme
velikog odmora, iz srednje ili iz osnovne
škole... Uvijek je bilo živo u pekari „Pa-
štrik“. S Adom, Editinim bratom, sada
sam dijelio svlačionicu, parket, ponekad
klupu za rezervne igrače. Igrali smo ko-
šarku u KK „Stupčanica“.
„U Americi bih mogao sresti Angelinu
Pred probu Jolie“, odgovorih joj. „Daj, budi ozbiljan!
“Hasanaginice”,
Hotel Aquaterm Od ovoga ti zavisi hoće li uopće zaprimiti
aplikaciju“, smijala se Edita. „Pa dobro,
glas bude opor, da se odapnu otrovne Izjurio sam iz zgrade skakući po tri ako baš insistiraš, mogao bih upoznati i
strijele a da ti opet, kao, bude svejed- stepenika. Zapeo sam za ulazna vrata, Juliju Roberts“, nastavljao sam.
no? Hasanaginica! Toliko historije, jedva se mimoišavši s čika Vahidom, še- „A sjećaš li se kada sam te pokupila
toliko drame, toliko ljudskog, toliko fom računovodstva. U toj gužvi, gotovo biciklom? Lupio si glavom o tlo. Morali
toga za naučiti! Naš klasik, nešto što sudaru, stradao je Avaz. Razletjeli su se smo te posipati vodom. Tako sam se bila
će više reći o nama nego cijeli tomovi listovi na sve strane... Bilo je na podu i prepala“, govorila je Edita. Slegao sam
projiciranih historijskih čitanki sa Za- prednja strana u boji, i TV program, i sre- ramenima. „Stvarno se ne sjećaš“, pitala
pada, s Istoka, iz Zagreba, iz Beograda, dina, zabavni sadržaji poput ukrštenica je. I dalje se nisam mogao prisjetiti. „Bio
iz Beča, iz Berlina... Valjda je to osjetio i horoskopa... Stajale su na podu i smr- mi je to najdramatičniji dan u životu do
i Goethe onog momenta kada ju je iz- tovnice, sjećanja na umrle... Počeo sam ih tada. Sva sam se tresla. Izgledalo je da se
dvojio iz niza epskih pjesama koji mu skupljati. Vahid mi je pomogao. Dodao mi nećeš probuditi!“, i dalje je, s nekom do-
je ponudio Vuk Karadžić. je dvije stranice što su bile ispale. Nesvje- zom straha, kao da je to sve ponovo pro-
sno sam preletio preko sadržaja. Pisalo je življavala, govorila o nesretnom sudaru.
II „Konkurs za učenike II razreda srednjih „Dobro. Natuknice. Moraš napisati
„Kuda, momče?“, upita me portir škola... Open society foundations.“ Sjeo natuknice pa to proširiti, obrazložiti i
dok sam ulazio u administrativnu zgra- sam na stepenik i detaljno iščitao. Bilo je eto, već si na pola puta da napišeš esej“,
du „Stupčanice“. „Do mame“, rekoh i potrebno da si odličan učenik, da si dru- savjetovala me.
već sam bio na stepenicama što su vodile gi razred, dvije preporuke od profesora, „A zašto si ti birala francuski?“, upitah.
na drugi sprat. Ušao sam u kancelariju. znanje engleskog jezika – što će biti testi- „Kultura, romantika, književnost,
Dva stola, dvije stolice. Redovi registra- rano naknadno. Program je nudio šesto- historija, Pariz. O svemu bih od ovoga
tora. Suada, mamina kolegica, odložila sedmični, polugodišnji i godišnji boravak mogla napisati barem po pet stranica“,
je dokumentaciju, spustila naočale crnog na engleskom govornom području, u Sje- govorila je Edita. „Doista? A da, dodaš
okvira, pogledala ka vratima, nasmija se i dinjenim Američkim Državama ili Velikoj tom spisku: giljotina, masakr prilikom
rekla: „Mama će ti brzo. Otišla je do Ćaze. Britaniji. Bilo je potrebno napisati i esej. nasilnog preuzimanja vlasti u buržoazij-
Nego, kako si? Reci ti meni, dok nema skoj revoluciji, kolonijalizam, izrablji-
mame, imaš li curu?“ III vanje afričkih nacija, postojanje geta u
Ušla je mama. „Dino, mašala, kako ti je „Pa dobro, i šta bi bio tvoj odgovor, okolini Pariza i u većim urbanim centri-
lijep sin... Nije što je pred tobom...“, govo- zašto Amerika, a ne neka druga zemlja, ma...“, rekoh, nekako naprečac, brzo, kao
rila je. Osjećao sam se neprijatno, crvenio zašto ne Velika Britanija?“, smiješila mi da je to oduvijek čekalo da bude kazano,
u licu i želio izaći čim prije iz kancelarije. se Edita, komšinica, studentica završne navrh jezika stajala je neka nakupljena
Znao sam, uvijek kada bi sreo nekoga od godine francuskog jezika na Filozofskom doza ljutnje. U mojim očima, u mojoj
maminih kolega, slijedio je standardan set fakultetu u Sarajevu, neko ko je jedna- duši, bila je diskrepancija, jedna ogro-
pitanja; kako škola, imaš li simpatiju, imaš ko dobro govorio i engleski, nekadašnja mna provalija između projiciranih slike
li curu, pa onda red savjeta: provedi se dok uspješna gimnazijalka sarajevske Prve Francuza, kulture i svega što se promicalo
si mlad, dobro uči, ništa bez škole, gledaj da gimnazije. pod kulturu i onoga što smo imali prili-
odeš odavde... Trebao sam obaviti kupovi- Edita je bila kćerka vlasnika jedine ku vidjeti kroz francuske vojnike koji su
nu, prvo do mesnice, potom u „Promet“ olovske pekare „Paštrik“. A pekare su služili u UN-ovoj misiji u Bosni i Her-
i čim prije doći na probu, makar zadnjih profitni centri! Uvijek će dobro raditi! cegovini. „Uuuu, baš si oštar. Ne mogu ja
desetak minuta... Taman dok Harun, Ha- Valjda je posljednje što će propasti biti to gledati tim lećama. Nije to u redu! Za
sanaga, kaže sve što je htio reći. Mati je mjesta na kojima se prave hljeb, kifle, danas dosta! Razmisli zašto Amerika, pa
dodala na papirić listu proizvoda koje je peciva, pite... Nezavisno od društvenog se vidimo sutra“, reče Edita. „U isto vri-
trebalo kupiti: kaladont, sir za sendviče, poretka, od rata, postraća, imao više ili jeme“, upitah. „U isto vrijeme“, potvrdi
toaletni papir... manje love, nekako je bilo gušt, ritual, Edita i dodatno klimnu glavom. n

STAV 24/2/2023 55