Page 52 - STAV broj 168

bošnjak u new yorku
Piše:
Nebojša
ŠERIĆ ŠOBA
Kako godine prolaze, sve se više
pitam ko sam i šta sam, zašto ra-
dim to što radim, zašto mislim to
što mislim, zašto se ne zaputim
na neki pusti otok ili u neku drugu pusta-
hiju i konačno krenem da se bavim ničim.
Ne raditi ništa trenutno mi se čini kao ne-
što neshvatljivo i kvalitetno, ali kad bolje
razmislim, morao bih se žestoko i krvavo
naraditi da ne bih radio ništa, tako da ta
opcija nekako i nije baš izgledna. Penziju
sigurno neću nikada dobiti, jer ništa ni-
kome ne uplaćujem. Teorijski, država bi
nas mogla pogurati, ali i to je posao – va-
lja obijati šaltere i iznova popunjavati iste
papire svakog mjeseca. Ako, pak, završim
na ulici, što ovdje nije neuobičajeno, mo-
rat ću opet raditi po cijeli dan, moljakati
ljude za koji cent, povlačiti se s gitarom po
podzemnoj željeznici i urlati hitove Šemse
i Sinana. Mrka kapa, kako god.
Pitao se ili ne pitao, ujutro mi opet va-
lja na posao koji sam sam sebi napravio.
Zvijer je to koju više ne mogu kontrolirati,
avion koji leti bez aerodroma na vidiku.
Mnogobrojni pozivi mojih roditelja
krajem devedesetih da se vratim nazad
kući, gdje me čeka sve opeglano i sku-
hano, činili su se privlačnim, ali već sam
osjetio život otisnut iz gnijezda. Slobodan
let i raznorazne akrobacije po mjestima o
kojima sam mogao samo sanjati učinile su
svoje. Moj prvi stan u Amsterdamu bio je
veličine našeg podruma na Džidžikovcu,
ali to mi nije smetalo da gledam naprijed.
Najveći problem bio je kako upaliti tu pro-
kletu veš-mašinu koju sam dijelio s kom-
šijama, u koju sam nalijevao deterdžent
za pranje suđa. Novčano potpomognut
52 24/5/2018 STAV
Kad osjetiš da trebaš još jednu promjenu
Bilješka
o Sizifu, jaranu
iz komšiluka
Lijepo je bilo biti umjetnik koji još nije osjetio stvarnu realnost i brutalnost
internacionalne scene. A kako ništa nisam znao o strani umjetnosti
koja se odnosi na biznis, sve je mirisalo na debeli kolaps nakon što
stipendija presahne. Nespreman na izazove tegobnog i laktaškog svijeta
savremene umjetnosti, a bez realne mogućnosti povratka u društvo iz
kojeg sam otišao, krenuo sam praviti smeće i tražiti kompromise
od holandskog društva, nisam morao ra- za restorane, uglavnom frižidera raznih
diti ništa što nisam htio – nisam morao ići oblika i namjena. Kako posjeduju neko-
na taj neki mrski posao svako jutro da mi liko prostora, neko stalno mora prebaci-
neko drugi govori šta da radim. Obaveza vati stvari s jedne strane na drugu. I tako
je bilo, ali daleko je to od nečega što bi me po cijeli dan.
prekomjerno opteretilo. Lijepo je bilo biti Sizifa sam počeo pozdravljati jer više
umjetnik koji još nije osjetio stvarnu real- nije bilo smisla da prolazimo jedan pored
nost i brutalnost internacionalne scene. A drugog a da se ne pozdravljamo. On je bra-
kako ništa nisam znao o strani umjetnosti dat, povisok, pojak, loše obučen, s kundura-
koja se odnosi na biznis, sve je mirisalo na ma nekoliko brojeva većim, s očima smje-
debeli kolaps nakon što stipendija presahne. štenim na samim rubovima lica, kao da je
duh koji je pobjegao iz neke daleke boce.
Nespreman na izazove tegobnog i lak- Sizif vozi viljuškar i razbacuje palete nao-
taškog svijeta savremene umjetnosti, a kolo po cijeli dan. Sve to pakira, lijepi, trpa
bez realne mogućnosti povratka u druš- u kartonske kutije, radi cijeli dan posao za
tvo iz kojeg sam otišao, krenuo sam pra- trojicu. Tu i tamo bismo zastali da proća-
viti smeće i tražiti kompromise. Htio sam skamo, generalne teme, ništa opterećujuće.
se prodati prije nego stvari dotaknu dno. Svakodnevno u prolazu primijetim kako
Vadio sam se još neko vrijeme, bio inte- Sizif radi iste stvari koje je radio i jučer,
resantan kustosima koji su silom prilike kako gura to svoje tamo-vamo. Ponekad se
morali popunjavati izložbe umjetnicima neka pošiljka vrati polupanog stakla, a onda
iz Istočne Evrope. Čak mi je jedan kustos to Sizif mora popravljati, ponovo pakirati
u alkoholiziranom stanju rekao da sam i slati. Nije on u toj firmi jedini koji se po-
tu samo zato što mu je tako rečeno. Su- javljuje, dođe s vremena na vrijeme i jedan
per, pomislih. Istina je uvijek dobrodošla visoki mršavko, cvikeraš koji ljutito prdi po
pa makar to bila šaka u nos, palica za bej- hodnicima, širi ruke kao na koncertu Miše
zbol po leđima. Kao avion koji se srušio Kovača i objašnjava Sizifu kvantnu fiziku.
na prinudnom slijetanju, rasplastio sam se I baš u tim trenucima, kada me Sizif
po velikoj površini sive zone neslućenih prekine u razmišljanjima o propasti moje
razmjera. Sve što sam radio do tada raza- umjetničke karijere, resetiram kompjuter i
suto je na sve strane. sve vratim na početne pozicije. Krenu mi-
sli kako sam mogao ovo, kako sam mogao
Ogroman hodnik moram proći da ono, kako je za sve kriv taj i taj datum, ta
bih stigao do svog ateljea. Osim mene, i ta godina, taj i taj rat. Raspolagati svojom
u toj zgradi (koja čeka rušenje za nekoli- mukom nije mala zajebancija. Svakim danom
ko godina, gdje će bogati izgraditi nove poželim barem jednom da se mijenjam sa
kondominije) nalazi se još nekoliko firmi Sizifom, da ga natjeram da me nauči voziti
nepoznatih umjetnika (koji su namjerno viljuškar, a ja njega kako se pravi umjetnost
isprljali svoje pantalone da bi svi vidjeli za druge, treće, četvrte, pete... n
da su oni istinski umjetnici). Tu se nalazi
i firma koja se bavi preprodajom opreme