Page 63 - STAV broj 433 - 434

je već obezvređivanje kulture... Koje kul- neugodno čudo – a svakog čuda tri dana umor. Koriste pravo da nameću svijet svo-
ture? Čije? Radne individue?.. Da. U pro- dosta – i posveti se svojoj svakodnevici jih preokupacija. Što je to nametanje iza-
izvodno-radnom, kulturno-obrazovnom i koja je inače bremenita drugim čudima. zovnije, reakcije su, prirodno, drastičnije.
funkcionalno-psihološkom smislu. Misli- Jasno, to je čin svjesnog uzmicanja. Bijeg Branimo se svim sredstvima, a to znači:
mo na individuu koja će izvršiti historijski koji znači mnogo što: jednom poraz, drugi ne kupujemo knjige, ne gledamo slike, ne
proces dezalijenacije. U sumrak moralnih put pobjedu; jednom uzmak, drugi put su- slušamo glazbena djela. Skloni smo u sva-
vrijednosti društva ta će individua uvesti periornu ogradu od nepoželjnih upletanja kom potezu mladih umjetnika otkrivati
opredmećen rad kao svrsishodnu djelatnost u provjerene i potvrđene vrijednosti ono- prijevaru i, ne baš svi i ne uvijek, bježimo
i to će biti faktor čovjekova uspona, mjera ga što nas okružuje. Tim reakcijama, isto u ono što je vremenom steklo patinu i što
samoostvarivanja. Njegova kultura neće tako, dokazujemo mnogo što: jednom da – neka nam bude dopušteno reći – odgo-
imati etatističku osnovicu reprodukcije, nam je apsorbna moć iscrpena, drugi put vara sivom tonu našeg umora.
država neće utvrđivati ne samo potrebe već da se plašimo novotarija bez obzira na to Novo se mora potvrditi, a tek će onda
i hijerarhiju tih potreba. Njegova kultura s koje strane dolaze. biti usvojeno. N o v o se katkad potvrdi,
će umjeti ovladati društvenim silama, ali Mnogostrukoj i raznostranoj pojavi a ostane neusvojeno. Dogodi se da nam s
će se umjeti i potčiniti njima. nesporazuma na relaciji umjetnik – kon- t a r o podmetnu pod n o v o... e, to kat-
Međutim, valja primijetiti da postoji i zument vrlo je teško pronaći uzročne veze. kad i uspije. U svakom slučaju, mi smo se
struja kojoj ne smeta birokratsko pokro- Iako zajedno rastu, iako su suvremenici unaprijed osigurali od jednog i drugog i
viteljstvo. Protagonisti te struje nisu više svekolikih promjena koje, u našem slu- gledamo svoja posla. U vertikali i, na ža-
tribuni, a ni podstrekači rada i životne čaju, često idu ispred njih, umjetnik i po- lost, i horizontali. Drugima je dopušteno
harmonije. Istini za volju, oni to ne mogu trošač žive na različitim transverzalama: eksperimentiranje – ono se često izvodi o
ni biti jer su se pretvorili u činovnike, pri- ne poznaju se, ne cijene jedan drugog i, na trošku zajednice – ali umjetniku nije. On
vrednike, proizvođače robe. /Čovjek koji žalost, svom vremenu ne daju ni približ- mora sam progutati gorku pilulu poraza.
uvijek trči ne može razmišljati./ On ne pri- no isti doprinos. Šteta što naša sociologija Koliko li je prošlo neuspjelih poteza, pro-
jekata, elaborata i kojekakvih neuspjelih
pokušaja koje je društvo izdašno platilo!
Koliko li je bilo slučajeva da su neuspjele
stvari i nagrađene! /Utjeh a za poraz./ A
umjetniku, eto, nije omogućeno da se, u ci-
lju traženja svog izraza, koristi izdašnijom
pomoći svog društva. Dok sva ostala du-
hovna pregnuća nailaze na ovakvu ili ona-
kvu podršku, umjetnikovo djelanje odvija
se gotovo izvan sfera društvene zainteresi-
ranosti. Kao da su im ciljevi raznorodni.
Kao da su htijenja suprotna jedna drugima.
Svjestan svoje uzaludnosti, umjetnik
se nerijetko povlači u samotno zatoče-
ništvo. Osuđen na jalovo trajanje, on se
katkad, bez svoje želje, nađe na suprotnoj
obali. Društvo nije ni svjesno da je izvr-
šilo jednu drastičnu presudu. Računalo je
na upornost, na strpljivost umjetnikovu,
a njegov glas – već umro.
Treba priznati da se u tom samotar-
stvu krije dobar dio odgonetki za pojavu
umjetnikove promašenosti, uzaludnosti,
nezavidnog položaja u društvu i, bez ob-
zira na njegove vrijednosti, nepriznatosti.
Da odmah kažemo: naš umjetnik – da li
svojom krivicom? – nije iscrpio sva sredstva
u cilju približavanja konzumentu. Premda
životno zainteresiran da plasira svoj proi-
zvod, pokazao je tragičnu crtu nespretnosti
i na taj se način otuđio čak i od svog vlasti-
Bekir Misirlić tog djela. Kao poslanik Muhammed, iako
poslanik, na ljudski način shvatio da brdo
pada prošlosti, ni sadašnjosti, ni buduć- umjetnosti još nije pokazala ni pravi zame- ima svoj ponos i svoju veličinu, odstupio
nosti. Polako se navikava da stupanj inte- tak, a kamoli određene rezultate. Da nije od fiktivne moći i, kako znamo, pristupio
lektualne zrelosti određuje i prema tome tako, ona bi odgovorila na složena pitanja brdu, učinio je sudbonosan korak u oživo-
koliko su mu čula disponirana da bez ot- razjedinjenih pregnuća, na tragične uda- tvorenju svojih ideja, a time i jasno stavio
pora upija razne izme, ili mitove, koji se ljenosti onih koji bi moralo da su bliži, na do znanja da „prići brdu“ nije ništa drugo
javljaju – da ne kažemo: nameću – poput pitanje uzroka lutanja jednih a nezainte- nego čin podignute ljudskosti.
prave najezde. Mehanizam samoobrane ga resiranosti drugih. Kad umjetnik kaže: moje je da stva-
prisili da se skloni iza svoje barikade i da Mladi se ne zadovoljavaju mehaničkim ram, a društvo će valjda jednom to usvojiti
iz te „sigurnosti“ sve promatra kao malo protjecanjem vremena. Oni ne priznaju – time zapravo otkriva komociju, nemoć

STAV 23/6/2023 63