Page 68 - STAV broj 250
P. 68

DRUŠTVO



          Zildžića kuća na Vrelu Bosne – spomenik našem nehaju

          HIŽA KOJE NEMA, POD





          KROVOM KOJEG NEMA





                                            Februara 2012. godine, kada je Sarajevo prekrio mitski snijeg

          Piše: Izet PERVIZ                 te ga potpuno blokirao na nekoliko dana, skršio se krov i
                                            ostala je samo ruina


                 aljalo bi ovdje doći na proljeće,   se svakog časa tu, na granama stoljetne   pustoš, nehaj i stoljetnu našu nebrigu. Na
                 kad procvjetaju bazge. Tada se   trešnje okačena, zanjihati ljuljačka puna   vratima, za čudo Božije, sačuvala se boja,
                 bijeli razbokoreni cvjetovi za-  dječijeg smijeha, noseći razdraganu dje-  a čvorci su smjerno pokljucali svako zrno
          Vnjišu nad ovom ruševinom kao     čurliju u paučinasto krilo oblaka, k nebu,   raspustošenih grozdova čiji se sasušeni
          ukrasne šnale u djevojačkoj punđi. Viseći   i vraćajući ih nazad sili zemlje baš u trenu   kosturi bezbrižno ljuljuškaju na dosad-
          na granama nadnesenim nad krnjacima   kada bi brižna mati mogla pomisliti kako   nom jesenjem vjetru.
          ostalim od kamenih zidina, svojom bje-  će se taj let u visine oteti svemu, sam po
          linom zacijelit će svaku ranu ispod otpa-  sebi i u beskraj.         JESENJE KLETVE
          log maltera i izvaljenog kamena. Zeleni   U proljeće jedina preživjela loza raširi   S proljeća se ozari bršljan. Ondje je, s
          listovi nad njima zavihore nadom, a gra-  svoje listove kao lepeze pred uspuhalim   druge strane, na zidu pod prozorom kojeg
          ne nabreknu od sokova poput vimena   licima zarumenjelih gospođa. Zagmiže   više nema, a koji je nekada otvarao oči ove
          krava što se u akšam vraćaju s ispaše do-  ona, sikćući zelenilom, uza zid ponad ovih   kuće gore uz zgrbljena leđa gorostasnog
          lje, na Plandištu. Tada ovi prepolovljeni   vrata na kojima zvekir sedam godina čeka   Igmana. Plastično zeleni, mesnati, trbuha
          zidovi uzliče na kakvu vaznu na nekom   gosta i njegovu ruku pa da zakuca dozi-  modrikastorumenih, njegovi listovi kao
          tajanstvenom prozoru i zakucaju u vre-  vajući domaćina i išćući dobrodošlicu.   ukrasi na vazi zašarene jednolični svijet
          menu i zatalasaju u prostoru, kao da će   Ovako, pokuca li bilo ko, dozvat će samo   raspadnutog maltera i prekriju tugu koju









































         68  19/12/2019 STAV
   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72   73