Page 74 - STAV broj 248

KULTURA

da jedan umjetnički format – radiodramsko
stvaralaštvo – još kako-tako postoji. Ako
sam, uz sve one koji su neophodni za ovu
produkciju, na neki način dao tome svoj
doprinos, ja sam zadovoljan.

STAV: Kako je izgledao Vaš prvi susret s
radijom i trenutak kada ste se zaljubili u
ovaj medij?
OVČINA: Dopustit ćete mi da, umjesto
direktnog odgovora, povučem nekoliko
stvari iz libra svojih sjećanja koje sam ne-
kada nekim drugim povodom zapisao, a
sada je možda vrijeme da ih podijelim.
Radioaparat je bio marke “Tuškanac”. Trebao
sam se propeti na prste, okrenuti dugme da bi ga
uključio, sačekati da struja napoji uređaj i da
“magično oko” u desnom uglu proizvede efekt
nalik razmicanju zavjese na prozoru. Kada bih
pomjerio skalu, sobu bi preplavili najrazličiti-
ji zvukovi, babilonska zbrka jezika, muzike i
uzbudljivi huk “valjanja elektronskih talasa”
poput propadanja u neki vrtlog. Na staklenoj
ploči je u nekoliko gusto zbijenih redova bilo is-
pisano mnoštvo imena – gradova. Ispred svakog
mali prozirni pravougaonik. I kada bi skala
naišla na taj pravougaonik, zvuk bi se iščistio
i taj grad bi se predstavio jasno i glasno. Minut
ili dva prije osam sati “napipao” bih najprije
slab, a onda finim okretanjem podesio pozna-
ti zvučni signal koji bi tačno u osam prekinuo
muški glas i rekao uvijek istu rečenicu. “Ovdje
glas Amerike – studio Washington. Govori Grga
Zlatoper.” Spustio bih se na pete i okrenuo. Otac stotine malih mačijih šapa miluje srce… Jugoslavije. Na početku idemo na Koševo, ko-
je, vođen glasom, već odlutao u svijet priča koje ili tako nekako. Opet libar. lega Kamenjaševiću...” Mirko Kamenjašević
ja nisam razumio. Beskrajno su dugi dani ljetnog raspusta. Toli- bio je moj omiljeni komentator. Imao je najbolji
ko dugi da ih nikada nismo mogli ispuniti do glas. Da, on je bio samo glas, ali na neki neobi-
STAV: Kako se ta ljubav dalje razvijala? vrha igrajući lopte – na male, na velike, vik- čan način magija njegovog glasa izazivala je u
Kakvu je ulogu radio imao u Vašem odra- torije – do iznemoglosti. Nedjelja je. Ručamo glavi dječaka nevjerovatne senzacije. Dok sam
stanju i upoznavanju sa svijetom? Tada “nabrzaka” jer će kuća ubrzo potonuti u plimi ga slušao, činilo mi se da “vidim” ono o čemu
nije bilo interneta, društvenih mreža, te- popodnevne sijeste. A prave stvari tek počinju. je on, samo, govorio. Mirko je iznad svega bio
levizija još nije bila preuzela status pr- Trčimo do komšijine avlije. U hladovini pored duhovit. Generacijama se prepričava njegov ko-
vog medija... malog radioprijemnika sjedio je Asim Ferha- mentar s Grbavice: “Lopta je došla do Osima,
OVČINA: Filmski režiser Alejandro tović Hase. Na njegovoj potkoljenici još se vide dribla jednog, drugog, trećeg igrača... Poštovani
González Iñárritu, tokom gostovanja na tragovi povrede koja je prekinula njegovu bli- slušaoci, dok Osim ne izgubi loptu, poslušajte
ovogodišnjem SFF-u, dao je intervju u stavu fudbalsku karijeru. On je naš idol, obo- muziku iz našeg studija.” I tako smo moji “ma-
kojem je pričao o sebi, svom umijeću, o žavani maestro igre koju najviše volimo i pred halci” i ja sjedeći u hladovini pored Hasetovog
filmovima – sve to, naravno, pratite bez kojim gubimo dah. A Hase je, ustvari, divno radioaparata u ta dva sata, vođeni glasovima
daha – i onda je, govoreći o svojoj poe- ljudsko biće koje će s nama podijeliti vrelo ne- komentatora – “različitih boja mirisa i ukusa”,
tici, rekao: “Više vjerujem svojim ušima djeljno poslijepodne. Radio Sarajevo. Hipno- obišli skoro cijelu “Jugu”, bez daha pratili pro-
nego očima!” Neprocjenjivo! Trenutak tička muzika špice “Sport i zabava”. Onda mjene rezultata, promjene raspoloženja publi-
od svile ili, kako je napisao Semezdin glas najavi: “Poštovani slušaoci, počinje kom- ke na stadionima, od euforije do razočarenja i
Mehmedinović, onaj osjećaj kao da vam binovani prijenos utakmica prve fudbalske lige zvižduka koji bi poput talasa nadolazili u ritmu
koji je samo radio mogao savladati. Od toga,
Sedamdesetu godišnjicu dočekali smo u statusu gotovo u to vrijeme, nije moglo bolje. Posuda takvih
dana bila je puna do vrha.
pa likvidacije redakcije, uz potpuni muk onih koji bi
trebali biti dio ove priče – radi se, ipak, o sedamdeset STAV: Onda je došlo i prvo zaposlenje,
odnosno Vaš ulazak u profesionalni od-
godina – i obilježili je velikim repriznim ciklusom nos s radijom. Da li se sjećate tih trenuta-
najznačajnijih djela i autora, ponosni da smo dio tog ka Vašeg života i početaka Vaše karijere?
OVČINA: U oktobru 1985. godine dobio
nevjerovatnog kontinuiteta, ali bez prilike da sami sam prvi pravi posao u životu. Postao sam
član grupe radijskih režisera u kojoj su već
kreiramo djela koja će govoriti o našem vremenu bili Marin Cvijović, Vlado Pečar, Žarko

74 5/12/2019 STAV