Page 61 - STAV broj 303

U duhvatila je naprtnjak koji joj se usjekao može stati ni trećina od onog što stane u
Drugom rukom, lijevom, čvrsto, po-
nebo, korakom koji nikad ne
presahne, odlučna da pregazi
partizanski ranac.
u rame. Potezanjem tog remena naprijed
Da, to je Marija Macan, a to dolje,
i vječnost, bijelim draperijama
sode zastrta, kroči smiono nad
ovim gradom njegova neustrašiva kći. Ti- ona snažnije priljubljuje ranac na leđima, duboko pod njenim korakom, spomen
je kosturnica koju žitelji ovog grada zovu
pa se i on doimlje kao da joj je srastao s ti-
jelo joj je blago pognuto naprijed, kao da jelom. Nije to onaj uobičajeni partizanski njenim imenom: Kosturnica “Macan Ma-
se probija kroz vječitu mećavu, sred koje ruksak koji se raširi kao vreća, već ranac s rija”. Dok izgovaraju te dvije riječi koje
smrtonosni svoj ples igraju bure prelo- jasno naznačenim okvirom, više podsjeća su se, desetljećima rasijavane iz hiljade
mljene surovim majevačkim hrbatima, na one kožnate torbice koje su u Prvom grla, stopile u jednu, naravno, oni ne misle
raščupanim od strastvene želje da jednom svjetskom ratu nosili vojnici kraljevske i samo na djevojku već i na zemne ostatke
postanu pravi, suri vrhovi zastrašujuće carske vojske, K. und K. armije, poraže- svih 267 boraca sahranjenih u zajedničku
planine. Hrli ona tako u budućnost, na- nog Austrougarskog Carstva, u kojeg ne grobnicu, tu, u parku, na mjestu gdje se
prijed i naprijed, sasvim oslonjena na ta- stari, austrougarski Lukavac sa sodarom
janstvene vjetrove porođene u nevidljivoj
crti gdje se hladnoća surovog bosanskog
života, uvijek potlačenog, uvijek gladu-
njavog, uvijek zaostalog, uvijek pod ledom
okupatorskih đonova, sudara s toplotom
sanjane budućnosti čije nas raširene ruke
čekaju primamljive kao san.
Njena je haljina ratnička. Promahe iz
budućnosti njišu je iza njenih leđa, kao
da žele osvijetliti mitske puteve kojima je
ishodila da bi nam pokazala jedini i pravi
smjer kojim valja poći. Kosa joj je vezana
u punđu da ne bi smetala licu koje nam
pokazuje svoju kamenu odlučnost, licu
koje, doduše, ne raspoznajemo dok stoji-
mo pod štrkljastim obeliskom, smanjeni
do poslušnosti, ali koje mora biti takvo,
jer samo takvo lice pristaje tom tijelu u
čijim se pokretima ogleda sloboda.
BAKLJA SLOBODE
Pršti sloboda kao inje pod neprikosno-
venim korakom ove djevojke. Ona svoju
baklju ne nosi u visoko uzdignutoj ruci
nad cijelim okeanom. Njene šake zauzete u svom središtu prelama u novi, moder-
su ratničkom opremom otetom od krvni- Iza leđa bronzane ni, socijalistički grad skovan čekićem ot-
ka, jer ovdje se sloboda oduvijek osvajala kovanim sa srpa.
u maršu, u borbi, u krvi. Baklja njene slo- djevojke, u bijeloj sjeni I ne hvataj se nikakvih historijskih
bode plamti sakrivena u grudima preko sodare, zagubljena među činjenica. Ovdje one ne pomažu. To što
kojih su se spleli kaiševi što oko njenog znaš da se isti ovakav spomenik propeo
vitkog tijela opasuju boračku opremu, je- krošnjama, kao odbačen nad Batinom, tamo, na Dunavu, gdje
dino njeno ruho, u tim grudima prkosno sat kojem je vrijeme voda razdvaja Hrvatsku od Mađarske, ni-
izbačenim nad močvarnim obalama Spre- šta ti neće pomoći. Posvećen je čuvenoj
če. To ispod nisu rasplamsala svjetla New skrunilo zupčanike, sve Batinskoj bici iz 1944. godine, kada su
Yorka, ta to je Lukavac, spokojni bosan- partizani i crvenoarmejci razbili snage
ski gradić, bijel kao tužne glave visibaba dalja, stara željeznička Wehrmachta, pa otvorili sebi prolaz, Rusi
nadnesene nad lokvama u kojima ispara- stanica. Kao da jedan krenuše desnom stranom Dunava prema
va posljednja kaplja rastopljenog snijega. Budimpešti, a Jugoslaveni niz Dravu da
Da, u ruci, desnoj, drži pušku. Ta puš- spomenik odlučnim oslobode cijelu Baranju. Zove se “Slobo-
ka kao da je srasla s njenim tijelom. Nosi da” i djelo je slavom ovjenčanog Augusta
je ona sasvim prirodno, navikla na nje- ženskim koracima pod Augustinčića.
nu težinu, svikla zauvijek s opomenom kojima se uvijaju nabrekli Ma ko još mari što se razbacuješ bes-
nabijenog kuršuma poduprtog hladnim potrebnim znanjem davno pokupljenim
kliještima zatvarača u tamnoj nutrini ci- trusi oblaci putuje za takmičenje “Titovim stazama revolu-
jevi. I pristaje joj kao što savremenoj ženi naprijed, u sigurnost cije” i za ovu priliku ovjerenim mucavim
pristaje torbica, kao što domaćici iz nje- srokom jalovih internetskih stranica?!
nog vremena pristaju mašice za razgrta- budućnosti, a drugi, kao Jer, da znaš samo jedno, da nikakvoj taj-
nje žerave na ognjištu, a djevojci ibrik s ni ne pripada činjenica da je autor ovog
vodom. Puška u njenoj ruci ne odiše pri- otkačen vagon, nevidljivim spomenika, tuzlanski kipar Dragiša Trip-
jetnjom. Ne, to nije oružje, to je alatka, tračnicama klizi unazad, u ković, uradio svoju “Slobodu” po uzoru
kao motika u ratarevoj ruci, kao kramp na onu Augustinčićevu, zauvijek bi zašu-
u ruci rudara, kao oklagija u krilu majke. neizvješće prošlosti. tio. Ovdje to niko ne spori, kao što niko

STAV 24/12/2020 61