Page 62 - STAV broj 303

DRUŠTVO

Uz vodenična ognjišta u sitnim jutarnjim
satima smijulje se prikaze. Njihova rod-
bina igra suludo kolo od kojeg se kruni
glina s mlinskih brvana, a šindra na kro-
vu škripi i stenje i snebiva se u plamenu.
I dalje, priča se, stajala su u tim mo-
čvarnim ravnicama koje se svijaju u luk
oko korita Spreče, ta dva sela. Imena im
nadjenuše po luci, livadi usječenoj u grbu
rijeke: Lukavac Donji i Gornji – jedni
padahu na sedždu, a drugi se krstiše s tri
prsta. A kazuje se i da su nazive dobili
po nekom Paši Lukavcu, kojem je u oto-
mansko doba pripadala sva zemlja dokle
oko seže. Uprkos tome, oni najmaštovitiji,
zaogrnuti gunjevima straha i sklupčani u
vodenici, bježeći od sna, iskovaše pravu
legendu. Oni pričahu kako je u neko vri-
jeme ovdje bila maltarnica. Nju je u ime
golemog carstva držao neki maltadžija koji
bijaše tako lukav da se niko pored njega
nije mogao iskrasti a da ne plati carinu.
Kazuje se da je ogradio sve zaobilazne
staze i puteljke, čak i pseće, i na svakom
postavio svog čovjeka. Ko god bi poku-
u ovom gradu i ne pomišlja da djevojka se sapliću u stoljeća. Iz tog zmijolikog pre- šao da izbjegne platiti maltarinu, plaćao
koja stoji nad spomen-kosturnicom, po- plitanja, sikćući opasno, izdižu se vijenci bi je dva puta, i ondje, na zaobilaznom
dignutom 13. septembra 1962. godine, na magle i lutaju okolo kao sablasti. Migolje drumu, i ovdje, na glavnom, gdje bi bio
dan oslobođenja Lukavca od fašizma, nije zemljom raskrojeni oblaci, tupi kao kr- vraćen da se suoči s lukavim carinikom.
Marija Macan, to nevino lukavičko čedo penjače. To se isparavaju mitske močva- Eto, po tom Lukavcu ljutiti trgovci i bi-
koje ne dočeka konačno oslobođenje već re u kojima je zasađen ovaj grad. Svojim jesni seljaci nadjenuše ime cijelom kraju
poginu godinu ranije prilikom ponovnog avetinjskim rukama stiskaju selo razdi- koje se zalijepi i za grad i ostade tako da
ulaska njemačkih trupa u Lukavac. I otad jeljeno na gornje i donje, plaze između ga niko nikad nikakvom silom ne raz-
se građani ovog grada bude s pogledom njegovih isrepadanih duša proganjanih dvoji od njega.
na nju i, kud god da kreneš, tvoj se put ratovima, kugama, razbojnicima i sva- A kada se razgrne sve to vrijeme, osta-
omotava oko njenih puteva i, gdje god da kom mogućom nevoljom. U šašu, šušte- je sama i vidi se sasvim jasno, tu, iza leđa
se uputiš, moraš proći ispod njenog bron- ći sudnjedano, kriju se utvare i sačekuju bronzane djevojke, u bijeloj sjeni sodare,
zanog tijela tek za tren, časkom, zastalog pralje koje se spuštaju na obalu, ka peri- zagubljena među krošnjama koje su je
među oblacima. lištima. Frca omaha s namočenih lanenih davno prerasle, kao odbačen sat kojem
košulja kojima vješta ruka udara u bije- je vrijeme skrunilo zupčanike, sve dalja,
STANICA BEZ KOLOSIJEKA li izlizani krečnjak. U svakom vodenom stara željeznička stanica. Kao da jedan
Iza leđa bronzane djevojke koja zrači trunu, probodenom sunčevom strelicom, spomenik odlučnim ženskim koracima
slobodom vrijeme se naprosto uspaničilo. kovitla vila, a kosa joj kao bič puca i njen pod kojima se uvijaju nabrekli trusi oblaci
Duž njegovih rastočenih okrajaka stoljeća pucanj odjekuje zagubljenim vremenom. putuje naprijed, u sigurnost budućnosti,

62 24/12/2020 STAV