Page 74 - Znakovi

— Kako to? Kako to! Kako to!? — zakakota triput Salomon, koji je i inače imao običaj da u
razgovoru ponavlja reči.
I tada gazda Salomon, kao da je odjednom izludeo, poče da viče, da viče i da ga doziva po imenu.
— Vitomire, Vitomire, Vitomire!
Od te vike seijak se probudi. Otvori jedno oko i na puteljku ispod grabića ugleda Staku,
samohranu udovicu, malo suludu ženu koja pomaže po kućama. Budi ga i viče:
— Da ti je zdrava glava, Vitomire, umrla Jevda, još jutros, čim si ti otišao. Zapalili smo joj
svijeću, okupali je i obukli; sad čekaju tebe.
Vitomir zatvori opet oko, ali u nemirnom mraku iza sklopljenih očnih kapaka nije više bilo ni
bogatstva ni ograde sa gazda-Salomonom, nego pustoš i mrtvilo. Ipak, on čvrsto sklapa i stiska oči. A
žena s puta jednako viče.
— Vitomire, Vitomire, bolan! Prestavila se Jevda, ustaj!