Page 83 - Znakovi

NOĆ U ALHAMBRI

O našem pokušaju da radimo s rumunjskim petrolejem i našem putu u Bukurešt ne bi imalo šta
da se priča (to je upravo jedna bruka naša), da nisam tom prilikom ponovno sreo svog starog druga
Nikolu Kriletića i proveo s njim jednu burnu noć, koja je još jednom u policijske raporte inostranstva
unijela nekoliko naših imena.
Na putu od Temišvara prema Bukureštu osula se pruga, pa smo morali mijenjati voz i sami
prenositi prtljag. Tako smo, umjesto u podne, stigli tek pred veče u Bukurešt.
Nema grada u koji se veselije ulazi. Ulice pune svijeta, jarko osvijetljenih dućana, kočija i
automobila. Kao svugdje na svijetu i ovdje se kočijaši dovikuju i grde. Ali su to sve neki krupni i veseli
ljudi u somotskim kaftanima, sa visokim šubarama, pa sve rade kao u šali.
— Lijevo! Kud si zaćorio?
— Drž' lijevo!
— Lijeeevo, tikvane!
Sve ide nekako radosno i lako.
Ali kako smo veselo i s mnogo nade ušli u varoš, tako smo već sutradan u podne otputovali,
neispavani i ogorčeni, neobavljena posla.
To veče su, u hotelu, do iza devet sati trajala uzbuđena objašnjavanja s posrednicima i srditi
telefonski razgovori sa firmom Simon i drug. Ali pomoglo nije ništa: posao je bio upropašten i put
uzaludan.
Oko deset sati iziđoh s Antoneskuom. Elegantan, mršav, vječito sa monoklom na blijedom licu,
on je bio zle sreće posrednik u ovom poslu. Vodio me ulicama, punim svijeta i kola. Zastasmo pred
velikom kapijom na kojoj je bio natpis sastavljen od sijalica: Alhamhra. Siđosmo niz basamake od lažna
mramora. Ostavismo kapute u garderobi i onda nas uparađen vratar uvede u salu.
Mnogo svjetlosti. Narančaste draperije. Neki vijenci od hartije i lišća. Svuda naokolo lože i niše,
presvučene zelenim somotom. Sjedosmo za jedan stolić za dvoje, odmah do ulaza. Odnekud se čuje
pljeskanje. Kad se svrši program, svi će ovamo — kaže Antonesku. Malo-pomalo, pridolaze i žene. Kako
koja svršava svoju tačku programa, tako ulazi u salu, pjevuckajući i gledajući u koju ložu da sjedne.
Dođoše Crnci iz džaz-banda. Žagor sve življi. Tada neko, upravo viš' moje glave, nadvika sve.
— Oooooo!
Kad se okrenuh, viš’ mene stoji Nikola Kriletić, nasmijan i raširenih ruku. Hoću da ustanem,
bacam servijetu, a on se sagiba i ljubi me najprije u lijevi pa u desni obraz.
— Zdravo, zdravo, zdravo! Otkud ti ovdje? S kim si to, bolan?
— Društvo, poslovi znaš ...
— Ostavi ti to. Hajde 'vamo u moju ložu. Sve su naši.
Vodi me ispod ruke. U loži za stolom jedan čovjek gustih brkova i spljoštene lobanje (ne
razumjeh mu imena) i dvije pjevačice u ciganskim kostimima.
— On je od Izvozne banke, a one su Ruskinje. Naš svijet. Sjedi. Daj čašu, momče. E, zdrav si i
dobro došao! Otkad se ne vidjesmo!
Priča mi gdje je sve bivao odonda, pa se prekida, bije me po plećima.
— E, volim što sam te sreo. Samo si u zao čas došao da radiš sa ovima. Znaš li ti da sam ja
ovamo došao na dva-tri dana (dižemo neke sekvestrirane šlepove), pa evo tri mjeseca prošla a ja jednako
sjedim u Bukureštu. Došao sam u slamnatom šeširu i hijelom odijelu, a evo se pomalo i Božić primiče.
Sve od nadleštva do nadleštva. Naučio sam i rumunski od nevolje. Tako i ovaj (pokaza mi onog od
Izvozne banke, ogromnog čovjeka s kovrčastim brcima i otrag spljoštenom lobanjom). Čamimo po
ministarstvima i nadlagujemo se s advokatima, a uveče po ovim nesretnim kućama.
Sala se sve više puni. U ložu lijevo od nas dođoše neki trgovci, Beograđani, Kriletić se s njima
zdravi i rakuje preko ograde.
Naizmjence sviraju džaz-band i rumunski Cigani. Neke žene s galerije bacaju na nas konfete.