Page 84 - Znakovi

Kriletić mi toči vino i tapše Ruskinju do sebe.
— Ovo je sila od žene. To da vidiš!
— Sobaćka! — kori ga ona nježno.
Dozvah Antoneskua u našu ložu. Upoznajem ih i pričam kolik je bio posao i kako je smiješno i
ludo stvar propala. Kriletić me prekida.
— Pa kažem ja tebi: sve je ovo lopov preispoljni!
I opet se s nekim pozdravlja i uvodi neke ljude u ložu.
Kimiđikić, teški trgovac iz timočkog okruga. Neki mladić iz Kladova, visok, pognut, tamnožut u
licu. »Nikolić, lađar«, predstavlja se i izgovara neprirodno snažno ono »lađar«. Očito tuberkulozan,
govori promuklo i kašlje.
Stvori se opet vino na stolu. Navraćaju načas iz one treće lože trgovci, trojica uvoznika iz
Beograda. Zatim neki crven i mlad čovjek s njemačkim imenom, zastupnik iz Zagreba. S njim neki koga
zovu konzul. Riđ, gojazan i podbuo. Jedni kažu da je bio konzul, drugi — da je i sada, ali se ne zna gdje.
Dolazi jedan Rus, nasmijan, u egzotičnom kostimu od crvena i modra atlasa. Njemu se Kriletić najviše
obradova. To je Ivan Pavlovič Trojicki, šef i dirigent ove trupe Ruskinja, član bivšeg carskog pozorišta,
oficir Denjikinove vojske itd.
— Ovaj mrtve da nasmije. Dede mu čašu!
U loži desno od nas Ruskinje dižu graju sa onim od Izvozne banke (on je prešao k njima). Pijemo
svi. Rus Trojicki prednjači. U desnu ložu dođoše još neki ljudi. Jedan Francuz, blijeda i razumna lica.
Lijevo mu oko od stakla, i to mu daje neki mučan i ukočen izraz. Jedan Nijemac iz Erdelja, debeo, crven,
s velikim naočarima, govori sve jezike. Obojica senzali.
Nisam ni opazio kako se desilo (kao što čovjek ne zna kad zaspi), tek vidim da se sve što sjedi u
ove naše tri lože opilo, naglo i bez ikakva prelaza. Ali i svi ovi ostali ljudi u Alhambri kao da se
odjednom opiše i zanesoše.
Tako u svim takvim lokalima ima, po jednom-dvaput u godini, naročitih pijanki koje se razlikuju
od onih što svako veče počinju u stalno doba noći, i koje gazda i kelneri lukavo vode i hladnokrvno
završavaju oko četiri poslije pola noći. Tada se sve djevojke izopijaju, ali istinski, tako da gazda izgubi
svaku moć nad njima. I kelneri se zaraze opštim veseljem, pa nekako bolje služe i ne misle samo na
bakšiš. I svirači se razdrijemaju, opiju, podignu ton, i zamrse note. Takve se pijanke svršavaju samo
iznurenjem gosta ili posredovanjem policije. Ovo je takva noć.
One tri lože naših kao da zagrijaše i ostale. U svim ložama smijeh, pljesak, pjesma. Muzike ne
sviraju više naizmjence, nego i ciganska i džaz-band u isto vrijeme. I još neko donio gitaru i dva
marvenska zvona. Bacaju se kolači, naranče, lepeze od papira. Pod je vas pokriven konfetima, hartijama
i cvijećem kao ćilimom. Ne razabiru se više ni riječi ni melodije. Samo Kriletić pokatkad uspije da
nadviče sve.
— Opšteee ... narodno veseljeee ...
Ogroman, ispeo se još na stolicu pa strči iznad svih loža, kosa mu znojna, raširio ruke i jednako
izvikuje kao dunđer na sljemenu.
— Opšteee ...
Pa ga opet nadviče umebes šantana, samo mu se po izrazu lica vidi da nešto viče.
Vazduh pun dima i prašine, zasićen zadahom pića, voća i mirisa. Sve podsjeća na večeru pored
osvijetljenog slapa. Ali pokatkad se prokine i ta huka da se zamijeni još većom i oštrijom, a svaki se
takav događaj vrti oko Kriletića kao vir.
Silazi bučno sa stolice, ide pored naše tri lože, udara snažno dlanom u direke od pregrada i
uzvikuje.
— Es, Ha, Es.
I pošto je okrstio lože, uzima jelovnik i vinsku kartu u tvrdim koricama i baca na sto srednje lože.
— Ovo nam je Ustav, a ja sam vam Ministar-predsjednik, pa da ga vidim ko smije da ne pije.
Svi viču i upadaju u riječ.