Page 85 - Znakovi

— Šta sam ja? — pita nametljivo onaj tuberkulozni mladić iz Kladova.
— Ti si ministar narodnog zdravlja.
— Šta ćemo s ovim Rumunima i Švabama?
— Oni su nacionaine manjine. Imaju svoja prava.
— Daću im ja prava po krstima — viče Kriletić.
— A Rusi predstavljaju izbjeglice.
— Red hoću — komanduje Kriletić — sad ova država da ispije eks!
— Eks! Eks! Eks!
Sve tri lože piju.
Pored Kriletića sjeo Nikola Bokanović, žitarski agent. Gojan, nemirnih očiju i crne sjajne kose
kao u patka. Svaki čas se diže i hoće da govori. Svaki put o nečem drugom. Ali ga Kriletić ućutka i prisili
da sjedne.
Jedan od trgovaca zove dvije flaše šampanjca. Rodio mu se, kaže, juče sin. Pokazuje depešu.
Bokanović se odmah diže.
— Gospodo! Stari je običaj u nas, Srba... Nisam mislio danas da govorim ali moram, jer se ovom
našem drugu, gospodinu, dogodilo nešto.
— Sjedi! — vuče ga Kriletić za kaput, da mu vino zapljuskuje preko čaše.
— Ne, ne, stari je običaj, molim vas. I ja, gospodo, ako i ne volem moram da počnem od sebe.
Kad sam se, naime, ja rodio, a to je bilo oktombra meseca, osamnaestog, godine hiljadu osam sto
osamdeset i šeste ... Dakle oktombra meseca.
— Opet on oktombra!— prekine ga Kriletić.
Graja koja nastaje prisili Bokanovića da opet sjedne. Ali Rusi se zavadiše između se. Pavel
Ivanović se opio. (Takav ti je on, tumači s nekom nježnošću Kriletić, da ga udariš vinskom mješinom,
opio bi se, siromah.) Evgenija plače. Pavel Ivanovič, koji ju je uvrijedio, tješi je.
— Ne kažem ja da vi lažete, mila moja, ali pukovnik nije bio, i gotovo!
— Bio je, Pavel Ivanovič. Vi sami znate da je bio.
— Da, bio je kapetan, i živili ste s njim. Kvit!
Evgenija nato pada po stolu i rida u sav glas. Kriletić širi ruke.
— E, što su ovi Rusi fantazije, brate!
Konačno se i to smiruje. Evgenija pije, smiješi se i još pokatkad jeca.
Odjednom onaj od Izvozne banke, sa spljoštenom lobanjom, izdigao da pjeva. Zaklopio oči pa
leleče i zavija nešto bez kraja, otegnuto i strahovito. Uzalud ga Kriletić nogom opominje. Konačno mu
prilazi s leđa i šapće.
— Slušaj, bato, nemoj da se brukaš.
— Što se brukam? — viče on.
— Pa tako, brate, brukaš se.
Prestaje da pjeva i poslije cijelo vrijeme ćuti podnimljen.
Međutim, Kimiđikić igra. Onako ugojen, odnekud sav mastan, u sivom jevtinom odijelu,
neobrijan, on izlazi nasred sale i počinje sam da igra. Parovi se sldanjaju i ostavljaju ga sama. Cigani
započinju neku rumunjsku igru.
On najprije oprezno širi ruke, kao djevojčice kad vodu gaze, i onda počinje cijelim tijelom da se
niše, i sve brže i sitnije da bije nogama o parket. Spadaju mu pantalone I diže se prsluk, pa mu se vide
košulja i bugarske gaće, zborane na učkur, i mastan kaiš. Lice mu žuto s prćastim nosom, usječenim po
sredini, brkovi tanki i ne rastu ispod nosa nikako, nego tek podalje, po stranama.
Ali što više igra, lice mu, inače ružno i smiješno, sve više dobiva neki zanosan izraz. Kroz
smiješak i stisnute žmirkave trepavke probija nešto neočekivano milo i vragoljasto. Glas mu promukao,
tanak, zajedno s cijelim tijelom u jednom jedinom ritmu.
— Digi-dag, digi-dag, dag-digi, digi-dag!
Taj ritam prelazi i na okolinu. Cigani udešavaju ton po njemu. Žene iz loža biju u dlanove.