Page 86 - Znakovi

Kriletić se saginje i govori mi na uvo, mimo, potpuno trijezno nekim poslovnim glasom.
— E, vidiš, to mu je k’o neka strast. Povazdan nabija obruče na Bukurešt, kukuruz i zob na
šlepove, s milionima radi, ali čim padne noć a on ovako, mora da đipa i pravi budalu od sebe. To je,
vidiš, što mu je deda mečke vodao, pa krv. A ima ćerke velike, idu u gimnaziju.
Opet kod Ruskinja svađa. Nadvikaše sve. Njih dvije skočile na onog Francuza što je bio u Rusiji i
ima stakleno oko. Ciče obje u jedan glas da je boljševik, da je rekao da pljuje na Evanđelje, i gone ga iz
lože. Francuz se brani, Kriletić odmah prelazi u njihovu ložu. Pavel Ivanovič treba da bude svjedok, ali
on ne može. Samo se blaženo smiješi i odmahuje rukom.
— Ništa ja, lijepi moji, ne znam. Ta zar ne vidite da sam pijan kao ...
Na to se Kriletić saginje, diže Francuza za oba ramena i izbacuje ga napolje. Kao po dogovoru,
dočekuju ga mnoge neke ruke i vuku dalje. Još s vrata se čuje kako se brani i viče nešto o »sva četiri
Evanđelja«. Kriletić, smrknut, gleda za njim.
— Ne trpim filozofije, razumiješ.
Ali se odmah smiruje, sjeda kod nas i pjeva. Svi ga slušaju. Žene ga udivljeno gledaju. Prilazi mu
jedna krupna Mađarica. On joj govori nešto mađarski, pa joj onda raširenim rukama mjeri širinu bokova
i prijeti glavom.
— E, jadna ti majka! Kakva je domaćica mogla biti od tebe.
Žena mu od smijeha pada u krilo.
Tako se jedno vrijeme bijaše sve smirilo. Muzika, glasovi, čaše i topot igrača, sve se stapa u topal
i jednoličan huk zabave. Ali odjednom muzike kao da nestade, igrači stadoše kao sleđeni u pokretu. Sve
se oči raširiše i upriješe u ložu lijevo od nas — to je vrisnuo onaj od Izvozne banke. Sirovo, oštro. Nešto
između njiske ždrijepca i rike magarca bješe taj vrisak, i tako snažan da je nadvikao sve, omeo muziku,
zaustavio igrače, uplašio žene i zbunio kelnere.
Posle tajca i zaprepaštenosti, nastade odmah opšti smijeh. Crnci pokazaše zube i nastaviše još
jače da biju u svoje bubnjeve i tasove. Ljudi meću monokl da vide toga čovjeka koji je vrisnuo. Najviše
se interesuju žene. Samo on sam sjedi nepomičan, podnimljen, koluta očima koje su počele da se
podlijevaju krvlju. Ta njegova nepomična ozbiljnost nagoni još više na smijeh. Ali nešto neobično kao da
ostade u vazduhu od tog vriska.
U nas se služi konjak i soda bikarbona. Pa opet odnekud vino.
— Eks! Eks!
Neki se već zagrcavaju i vino im udara na nos i teče niz prsluk, ali više svih stoji Kriletić,
neumoljiv, sa ispražnjenom čašom u ruci.
— Eks! Kakav si mi ti podanik! Eks!
I opet cijela Alhambra pije i pjeva u jedan glas. Cigani se razdijelili po ložama. Neki smiješan
čovjek iz publike sjeo među Crnce pa bije maljicama po stolici, po punim i praznim flašama.
Kriletić se raširio, zaprerna pola lože. Na svakom koljenu mu sjedi po jedna žena. Ogrlile su ga
jednom rukom a drugu šire u stranu, i tako sve troje zajedno izgledaju kao neko indijsko božanstvo sa
mnogo ruku, grimasa. Obje žene pjevaju iz svega grla, svaka svoju pjesmu, jedna ruski a druga
mađarski. I Kriletić biće da nešto pjeva, jer mu se iz oznojena i nasmijana lica bjelasaju zubi, a ispod
svega haosa glasova povremeno se razabire njegov dubok i prijatan bas.
Iziđoh za trenutak. U hodnicima studeno i polutamno. Na stolicama kunjaju garderoberke. Muklo
i jednolično dopire huk i šum, kao od slapa u daljini. Jeza, i osjećaj da sad negdje mora da sviće.
A kad se vratih u salu, vidim: situacija se nekako izmijenila. Kroz dim i prašinu nazirem da se
oko naše srednje lože iskupili kelneri; vidim među njima ćelavog gazdu. Čujem ispremiješane francuske
i rumunjske riječi. Konačno vidim Kriletića. Bez žena. Naslonio glavu na dlan desne ruke, a lijevom
odmahuje. Na licu mu uvrijeđen izraz. Očni kapci nisko spušteni.
Svi govore, ali ih Kriletić sve prekida i jednako ponavlja.
— Zar meni vodu za vino? Meni!
Gazda, učtivo savijen nad njim, nastoji da ga umiri i nešto uvjeri, ali mu Kriletić ne da da govori.