Page 93 - Znakovi

česme, pred desetak ljudi pričao bez kraja i konca o tome kako nema pravog reda u svetu i kako je novac
nejednako i nepravično raspoređen, kako novac ide tamo gde je roba, a roba za novcem, ali siromah
čovek ne može nikako da pohvata konce kojima je to dvoje vezano.
Avdić se branio, ali mlako, kao čovek koji je navikao na takve prekore, a i muktar je prelazio sve
više u šalu.
— Visićeš ti jednog dana nad Kovačima, zbog svog jezika i svoje mudrosti.
— Nema direka za moju visinu, još se toliko drvo nije našlo.
— Ama, nemoj ti u to mnogo da se pouzdavaš. Svakakvog drveta raste u boga, pa će se naći i
takvo. A carevina je jaka, može da nađe i ono čega nema. Slušam te neki dan kraj Sebilja na čaršiji. Ti
razvezo pa pričaš, a Mehmed Čevra, muselimov momak, zastao pa prisluškuje, sluša a gleda te i gleda, i
gleda, valahi, k'o da mjeru za vješala uzima na tebi.
— Jok, bolan, nije to on zbog zla i zbog rđavštine neke zastao, nego hoće čovjek da čuje lijepu i
pravu riječ. I neka čuje; ima i šta.
— Ajde, ajde, pričaj ti i odgovaraj na ono što te niko ne pita, a sve se bojim da će te jednog dana
pitati i ono na što nećeš umjeti odgovoriti. Jer, odavno je rečeno da jezik slavuja u ropstvo odvodi.
— Ali je rečeno i da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.
— Dobro, dobro, mnogo je koješta rečeno, ama nije to za svakog. Nije svaka riječ za Avdića. A ja
tebi opet svjetujem: prođi se ti mnogog govora. Vodu u usta, Avdiću!
Taj razgovor im je prekraćivao put i ublažavao strminu, a završili su ga upravo kad su stigli do
Bijelog kamena i do dvojice Baljemeza, koji su tu sedeli.
Zapalili su i počeli razgovor, naravno o suši i slabim izgledima, a brzo reč ostade na Avdiću koji
produžuje svoju misao o prokletoj pari koje nema a bez koje se ne može.
Ostalima očigledno i nije mnogo do govora i puštaju ga da priča dok izvijaju dimove i gledaju za
njima u vidik koji se mrači. Avdić govori. U početku ga još prekida muktar, više po navici nego od
potrebe.
— Ajde, bolan, ostavi to, ne govori što ne more biti.
— A što da ne govorim? Zašto je bog govor ostavio? »Ne more biti«. A znaš li ti sve što more
biti? Ne znaš. E pa onda otkud znaš šta ne more biti... Ja kad govorim o pari, ja znam dobro šta govorim.
Eh!
Odbivši jak dim, sa uzdahom u kom treba da je sadržano sve ono što čak ni Avdić ne ume da
kaže, on nastavlja.
— Pođem ja u čaršiju, nizbrdo. Držim ruku u džepu od gunja i okrećem dvije akče, dvije tanke
malene pare, sve bježe između prstiju, i što se više spuštam, one, čini mi se, sve manje bivaju. Nisu to
zdrave akče što kažu da su bile u vrijeme sultan Sulejmana Kanunije, kad je bilo, štono se kaže: »Pijevac
akča, kokoš polovina«, nego su ovo one posljednje, čuruk-akče, krnje i nezdrave, pa opet, i ovakve
kakve su, za akču sam nekad kupovo svijeću i po oke soli, ali ovo sada digli trgovci cijenu, pa po oke
soli akča, a svijeća akča. Znam, obje potrošiti ne smijem, jer kud sam onda pristo, a za jednu — šta ću
prije da kupim? Preturam ja među prstima one dvije nesrećnice. Ispustim jednu u džep: so. Uzmem onu
iz džepa, a ispustim onu prvu: svijeća. Ali nikako oboje zajedno za jednu akču. A jedno bez drugoga ne
biva, jer u mene su djeca mimo svijet. Eto, recimo, kupiću svijeću, a neću so. Dobro, lijepo se vidi i
večerati i leći, ali sad druga muka: ono dvoje muške djece neće da srkne čorbu. Nije ovo čorba, kažu, i
plaču i biju kašikama o siniju, dok se ja ne naljutim pa ne izbijem oboje. Oni pobjegnu pod jorgan, ali u
snu još jecaju, jer bijen i sit nije jedno te isto. A meni ih žao, iako neću da pokažem, pa mi i ono što sam
pojeo onako neslano udara na nos od velike žalosti.
A opet, ako kupim so, onda — večeramo u mraku. Lijepo se djeca nakusaju slane čorbe sa
hljebom, kakav je da je, ali ona moja najstarija razmažena i sve na neko gospodstvo sluti, pa neće da
okusi. Ne vidim je, a znam, onako u mraku, da krivi usta na plač i čujem kako šapuće i traži da se zapali
svijeća, »makar ovolicna«, da rastjera mrak. Kusaj, kažem ja, budalo, dok imaš šta. Treba ti svijeća!
Božje sunce je sirotinjska svijeća. Ali ona svoje pa svoje, hoće svijeću. Hvata mi se za rukav. »Ne mogu«