Page 94 - Znakovi

— kaže — babo, nije mi slatka večera pa da je begovska, ovako u mraku.« Ja je guram od sebe i tobože
se ljutim, a dolazi mi da zaplačem zajedno s njom.
I dok tako, silazeći nizbrdo, mislim o svemu tome, dođe mi teško, stegnem onu tanku akču među
prstima svom snagom i kažem sam sebi: »Ama, kupiću i so i svijeću, da nam je bar nekoliko dana i slano
i svijetlo, pa makar poslije svi pomrli u mraku od gladi.« A kad stignem kod Nanića na dućan i pazarim,
kaže mi onaj momak njegov, ćelo: »Kriva ti ova jedna akča, nešto savijena.« I igra se njome na dlanu. A
ja ga samo gledam, pa najpošlje ne mogu više nego planem: »Kriva? Slušaj, momče, krivo je meni
otkako znam za sebe, nego mjeri so ili ja odoh kod drugoga.«
To Avdić viče glasno uz široke pokrete ruke. Ljudi ga slušaju rasejano, sa slabim kiselim
osmejkom, jer oni znaju Avdića i njegove priče, otkad znaju sebe, i te priče su isuviše slabe da bi
potisnule brižnu misao u njima.
Ali zato Avdić uživa u svom pričanju, izmišlja i dodaje.
— Vraćam se ja kući uz onu strmen. U šarpelju mi so, za kapom zadjenuta svijeća, a ruke u
džepu prazne, prazan i džep. Dok sam silazio mogo sam da se razgovaram barem sa one dvije akče, a sad
— sam sebi ne umijem dvije riječi da kažem. Što je kleta para! Dok imaš u džepu, pa makar i ove dvije
čuruk-akče, nekako si drugi čo'jek i u glavi i na jeziku. Ne onom ćelavom Nanićevom momku, nego
veziru bih, čini mi se, mogao dževap dati. K'o krila da imaš. A ovo sada, svakom se sklanjaš s puta,
svakom ko da si nešto kriv. I samo jedno misliš: pare odoše, so će se pojesti i svijeća će sagorjeti. A
onda? Mračno i neslano. I ne mili mi se ova svijeća za kapom kad pomislim da je valja zapaliti, a opet se
sve mašam rukom za nju, pipam je da li je na svom mjestu i pretrnem od pomisli da bih je mogao
izgubiti. Svaki strah na siromaha čovjeka. Tako se čovjek muči i kad ima nešto da kupi, a već kad nema,
onda kao da ni njega nema; još gore, jer je živ a živjeti mu se ne da. I sad ti meni kažeš: »Ostavi to!«
Ostavio bih ja njega, ali neće ono mene. Ja opet kažem, pa kad bih znao da ću zbog toga sutra poginuti,
da nešto tu ne valja, pa ne valja. Ili para nije dobro raspodijeljena po svijetu, ili so i svijeće i druga
potreba. Nije, pa nije!
Muktar se diže, za njim i ostali. Avdić bi hteo još nešto da kaže, ono glavno, kako mu se čini, ali
nema više reči.
Cigarete dogorele. Smrklo se. Niko nije ni primetio kad je ugasnuo onaj mali obasjani predeo u
đaljini. I zahladilo. Ljudi kreću u raznim pravcima, svaki svojoj kući, a u susret im se javlja briga koju
nikakva pričanja ni razgovori ne mogu, trajno i potpuno, da rasteraju.